Živa istina

Prvi televizori u Crvenicama

Televizor 1970 (1)

Sedamdesete godine prošlog stoljeća su kod nas u Crvenicama sasvim sigurno bile godine velikog tehnološkog, pa i civilizacijskog iskoraka, temelj čega je nedvojbeno bilo ″dovođenje″ struje u selo i njeno ″uvođenje″ u kuće.

Jedan od tih iskoraka, koji se dogodio relativno brzo nakon uvođenja struje je nesumnjivo ″dolazak″ prvog televizora u selo, koji odmah postaje glavna medijska zvijezda, gurnuvši do tada neprikosnoveni radio u drugi plan.
Dolaskom televizora najedanput nam se otvorio do tada nezamislivi, a sada potpuno novi pogled i prozor u svijet i to sve iz kuće.

Razmišljajući o tim vremenima i prvim televizorima u Crvenicama, danas evo kad bi i htio gotovo je nemoguće nekomu mlađem prenijeti taj naš osjećaj i doživljaj susreta s prvim televizorima u selu.
Kakav je to samo osjećaj i doživljaj bio da je meni nakon toliko godina i danas još uvijek tako svjež.
Imati tada televizor u kući bio je nevjerojatan prestiž, a nama se pojavom televizora čak nekako činilo kao da je od tada i svijet postao drugačiji.

Crvenice su vjerojatno zbog svog položaja, a možda i nekih drugih razloga, ne znam, dobile struju među zadnjima i to točno sedamdesete godine.
Bila je to dobra godina, godina kada je moja generacija, šezdeset treće, krenula u prvi razred osnovne škole.

Naime, u nekim selima je struja dovedena nekoliko godina ranije nego u Crvenice, tako da su oni već ranije mogli nabaviti televizor, odnosno prije nas iskusiti i doživjeti radost gledanje televizije.
Čak su se pojedini gostioničari, koji su imali televizor dosjetili i naplaćivali ulaz u gostionicu, ako si naprimjer želio gledati neku nogometnu utakmicu.
Može se samo zamisliti oduševljenje i zanos gledanja recimo Dinama na televiziji tamo šezdesetih godina i što je to značilo, osobito za one mlađe.
Danas je nešto takvo potpuno nepojmljivo i nezamislivo, ali tada, gledati neku utakmicu na televiziji bio je doživljaj neusporedivo jači nego recimo danas uživo gledati utakmicu na Camp Nou ili Allianz areni, pa kako onda nećeš platiti ulaz u gostionicu.

Priča jedan moj prijatelj kako se kod njih u selu, u gostionici, uredno naplaćivao ulaz za gledanje utakmice na televiziji, a ulaz je koštao ondašnji dinar ili ″stoju″.
Taj dinar je imao vrijednost od prilike jednog soka ili manje napolitanke kupljene u dućanu.
Trebalo je nabaviti stoju, jer tada jednom djetetu od dvanaest, trinaest godina to nije bilo nimalo lako i k tomu još za takvu namjenu, ne smiješ u kući niti reći zašto će ti.
Najčešće se odrekneš nečeg drugog da bi imao stoju za utakmicu, nekako je na kraju nađeš, platiš uredno i kao sad možeš gledati.
Priča on dalje, započne utakmica, nije prošlo ni deset, petnaest minuta, unutra je normalno gužva, netko se od dice malo uskomeša i nekim slučajem negdje u gostionici padne čaša i razbije se, a gostioničar digne galamu na dicu i istjera ih sve vani galameći, ″ajmo sva dica izlazi vani″.
Kao eto naljutila ga dica, razbijaju mu, pa šta će mora ih istjerati, inače ne bi on to.
A pozadina svega je zapravo činjenica da je pretjerana gužva, dica ništa ne piju i po njegovu mišljenju samo smetaju, pa mu je ovo odličan povod kako ih potjerati i osloboditi prostor.
Kaže, krivo ti skroz jer istjera te vani i nema više nazad, žali se kome ‘oćeš, a onu plaćenu stoju ne vraća, ne pada mu napamet, ostade se tako i bez stoje i bez utakmice.

Vrlo brzo nakon uvođenja struje, istina u početku još uvijek jako rijetko, počinju se i u Crvenicama kupovati prvi televizori, u prvih dvije tri godine kupljena su možda dva, tri televizora u selu, međutim kasnijih godina malo, pomalo nabava televizora poprima šire razmjere i negdje od sredine do kraja sedamdesetih skoro ga svaka kuća ima.
Vijest da je netko u selu kupio i ima televizor se širila brže nego vijest da je neko umro, s tim da je to za djecu bila važnija vijest od nečije smrti, to je bila prvorazredna vijest, zamisli, imaju televizor.
Fasciniranost televizorom je bila iznimna i to kod sviju, jedna potpuno nova dimenzija života.

Kad su stigli prvi televizori, gledanje televizije je bilo kao gledanje kakvog filma u kino dvorani, samo bez naplate, nema označenih sjedala, već sjedi ili leži di ‘ko stigne i uz ipak puno manji broj ljudi.
Nema veze što je programski sadržaj bio iznimno siromašan, samo jedan program, kasnijih godina još jedan, ali se sa zadovoljstvom gledalo, ma šta se god prikazivalo.

U kućama koje su imale prve televizore bila je svakodnevna gužva i to od ranog popodneva, što je sasvim sigurno ukućanima išlo na živce, pa ne možeš normalno ni preći preko kuće, a da skoro ne nagaziš neko dijete iz susjedstva.
Sretni vlasnici televizora su tako sada najedanput ugošćavali razne goste i one drage, a i one manje drage.

Puna kuća gledatelja, polegli po podu i čeka se neka emisija, sportska priredba ili crtani film prije večernjeg dnevnika, čak su i one pauze kad dođe do prekida emitiranja i nema signala bile zanimljive za gledanje, a reklame, kojih istina nije bilo puno kao danas, skroz interesantne, ma sve je bilo gledljivo.

Kod nas se gledao, što je tada bilo jedino moguće, program televizije Zagreb, kojeg smo mogli samo i jedino ″loviti″ i to preko odašiljača Biokovo.
Tada nismo niti bili svjesni toga, ali to su za nas u stvari bile zrake svjetlosti u našem obrazovnom rastu i razvoju, jer smo kroz razne emisije slušali hrvatski jezik, što je uz trud naših svećenika bio jedini način kako učiti i naučiti hrvatski jezik.
Program je svakodnevno obično započinjao kasnije, negdje oko podne, ili možda nešto malo prije, a završavao prije ponoći, nije ga bilo od nula do dvadeset četiri, kao danas.
Uključiš televizor u jutro, nema programa, na ekranu ″pada snig″, tako se govorilo kad nema programa, jer je izgledalo baš tako, kao da pada snig.
U boljem slučaju bi se pojavila slika, na sredini krug i unutra natpis RTZ, uz oštri jednolični piskavi zvuk, što je značilo da bi ipak uskoro mogao krenuti kakav program, pa je pojava ovakve slike u odnosu na onu kad ″pada snig″ budila optimizam da će uskoro početi neki program, pa kakav god.

Prvih se dana čak malo i to gledalo, važno je bilo uključiti televizor, da se malo nadobrovoljiš, nema veze što nema ništa na programu.

Naš stariji svit, babe i didovi su se iščuđavali kako funkcionira ova čudna i neobična naprava, bili su doslovno u nevjerici, uz nerijetki komentar ″E da se sada pokojni ovi ili oni digne, pa da vidi, ne bi virovo šta sve ima, ljudi moji šta sve neće ižinjat″.
Nikako im nije bilo jasno kako ljudi mogu stati u onu kutiju, pa gledaju, zaviruju iza, pitaju se gdje su.

U početku su se kupovali crno bijeli televizori, nije bilo televizora u boji, tek krajem sedamdesetih počinju se pomalo kupovati kolor televizori, naši ih gastarbajteri kupuju u Njemačkoj i dovoze.

Neću nikad zaboraviti kad je moj pokojni ćaća, čini mi se među prvima u selu kupio televizor i to Gorenje 900, sa stabilizatorom i krovnom antenom.
Mi smo tada živjeli u staroj kući u Jokićima, negdje prije skoro pedeset godina, ljeto, ili blizu ljeta, već je bio pao mrak, što znači da je moglo biti devet, deset sati uvečer.
Na staro Šimunovo guvno stigao je neki bijeli auto, kao renault 4 ili neko slično, više se ne sjećam.
Mi istrčali iz kuće, gledam moj ćaća iznosi veliki televizor, meni nestvarna slika, za jednog desetogodišnjaka izgledao je ogroman, čudo jedno, neopisiv ushit i radost.
Uz njega antena i neka manja kutija koju sam ja preuzeo, bio je to stabilizator, preko kojega se televizor uključuje i koji stabilizira napon, odnosno štiti sam televizor.

Kako se tada nije moglo doći autom skroz do naše kuće, auto je ostao na guvnu, a mi sve naravno prenijeli rukama do kuće i navalili odmah montirati televizor, tko će čekati jutro.
Moj ćaća je to pokušao odgoditi za sutra, čovjek umoran, već pomalo kasno i nije mu baš bila draga pomisao da odmah to posloži, pa on kao predlaže sutra, sad je kasno.
Međutim, utužili mi njemu da se montira odmah, kakvi sutra, eto kolika je kod nas bila želja i navaljivanje da se jadni čovjek nije mogao obraniti, a kako je bio sklon udovoljiti nam morao je montirati televizor, pa se vrlo brzo na našu radost prihvatio posla.

Televizor je postavljen u jedan ćošak onog našeg malog dnevnog boravka stare kuće, koji je uz to bio i kuhinja i blagovaonica, pa i spavaća soba i koji nama tada uopće nije izgledao neki tako mali prostor.
Poseban je doživljaj bila ″operacija″ uštimavanja antene i programa, odnosno slike.
Moj Kike na krovu kuće vrti antenu prema Biokovu i lovi najbolju poziciju na kojoj najbolje hvata signal, a mi odozdo vičemo loša, gora, ne valja, sad je bolja, sada je dobra, ne diraj, ostavi tako.

Ne treba niti napominjati kako kvaliteta slike na televiziji nije bila baš nešto, uz redovite i česte popratne smetnje, nekad je doslovno izgledala kao harmonika.
Nema veze, nama je bila super, jer već sama činjenica da imamo svoj televizor, u našoj kući, bio je nenadmašan osjećaj sreće i zadovoljstva, pa tko bi u takvoj situaciji još tražio nedostatke u slici.
U to vrijeme daljinski upravljač je bio totalna nepoznanica, nešto kao iz filmova znanstvene fantastike, a i šta će ti, samo je jedan program, pa koga onda briga za daljinski.
Inače, dok nije bio uključen televizor se uredno prekrivao nekom obično bijelom vezenom krpom, pazilo se na to, a za vrijeme gledanja krpa se uredno skine i stavi negdje sa strane.

Sarajevski roker i nekada vođa grupe Zabranjeno pušenje Davor Sučić, zvani Sejo Sexon je u svojoj jednoj pjesmi opjevao nekadašnji auto Jugo 45, pa tako u jednom refrenu kaže: ″Al’ ni jedno čudo nije bilo ravno onome kad je stari uparkir’o u bašču Jugo 45″.

Prepoznatljiv mi je i skoro opipljiv taj njegov osjećao kad je vidio u bašči uparkirani Jugo 45, ali nije to ništa, ma niti približno onome mom doživljaju i osjećaju kad je moj stari iznio iz renaulta 4, na guvno, naš prvi televizor, naš crno bijeli Gorenje 900.

Tekst: Ivan Ivić Radoš (u Zagrebu, o Uskrsu 2021 g.)

 

Podijeli ovaj članak