Živa istina

Zbog podosta velike nadmorske visine i posljedično dugotrajnije hladnoće, kao i zbog vjetrovitog podneblja uvijek smo svi bili uvjereni da je u Crvenicama, kao uostalom i u cijelom duvanjskom kraju nemoguće uzgojiti bilo kakvo voće i povrće koje zahtjeva imalo toplije vrijeme i blažu klimu.
Takvo uvjerenje je vladalo do nazad jedno dvadeset, trideset godina kada je sve razuvjerio naš duvnjak Marko Baković iz Mokronoga, koji je u ovom našem duvanjskom podneblju prvi zasadio vinograd i svima pokazao da je i u Duvnu moguće uzgojiti ne samo grožđe, već napraviti i odlično vino.

Zamisli samo reakcije naših pokojnih didova kad bi im se reklo kako u nas može ″rest″ loza i da se od njezinog grožđa ″more″ napravit vrhunsko vino, rekli bi ‘ajde moj sinko sidi, šta ti pada na pamet, nemoj da te kogod čuje, nismo mi ‘ercegovina, ali evo čovjek je pokazao da je itekako moguće.

U praksi je zadnjih tridesetak godina nepobitno dokazano da neke sorte voća, a i povrća, naizgled tipične samo za mediteranske krajeve, bez problema mogu uspijevati i u nas, pa se tako u selu pojavljuje loza i prve nasade na odrinama, ili kako zagorci kažu brajdama, ispred nekih kuća.

Na žalost, naša je stvarnost kroz povijest bila skroz drugačija, praktično nismo imali skoro pa nikakvog voća, pri čemu je bio opće prihvaćeni stav kako je to kraj u kojemu ″more rest″ samo ″drača″.
Zašto je tomu tako sada je poprilično jasno, radilo se pretežito o neznanju, dijelom možda čak i ″strahu″ od ruganja drugih iz sela, inače tako omiljenoj i uglavnom jednosmjernoj govornoj komunikaciji našeg čovjeka, kojom bi se ″uspješno″ obeshrabrilo i one najhrabrije i najinovativnije, ako bi im kojim slučajem palo na pamet krenuti u takvu ″besmislicu″, saditi voćke.
Istina, tu i tamo bi se našla poneka voćka, jabuka, kruška, šljiva, poneki orašak, sve to više kao iznimka, ne i pravilo, a bilo je nešto i divljih šljiva, poznatih ″zezdarlija″, inače u nas rado viđenog i popularnog voća.

Zezdarlije su zapravo samonikle divlje šljive koje u stvari nisu ničemu služile i ako ih nisu obrala djeca, koja su ih jedina i jela, doslovno bi opale i istrunule.
Bez obzira na to, poneki vlasnici ″zezdarlija″ su ih branili brati pod izgovorom da se lome grane, gazi trava, pravi šteta, ili što već, nije jasno, ali uglavnom nisu dali brati.

Međutim, nikakva zabrana nije mogla spriječiti da ih se obere, bralo se i po najvećoj kiši, jer je tada najmanje rizično, mokri do gole kože, ali nema veze, bere se, naberu se puna ″nidra″ i džepovi, koga je briga što se pokislo.
Doduše, uvijek je bilo onih koji nisu branili i nije ih bilo briga bere li netko, ili ne, lomi li grane, ili ne, znali su da takva voćka zapravo ne služi ničemu, pa onda ″nek’ dica beru″.

Treba reći da je jedan od glavnih problema, koji je ″pogađao″ i to poneko voće je bio problem i nemogućnost da sazrije.
Ne zbog leda, mraza i ostalih nepovoljnih okolnosti, što bi se očekivalo i u prvi mah pomislilo, već što mu jednostavno nije bilo ″dopušteno″ sazriti, uglavnom zato jer bi se sve obralo dok je još zeleno.
Općenito, zbog velike želje za nekom pa i ovakvom vrstom voća jedva bi se dočekalo da plodovi ozelene, ili barem malo ″zarude″, pa da ih se bere, jer tko će čekati da sazriju.

Poznata je tako priča našeg pokojnog novinara Petra Miloša, koju je on znao često ispričati kako je tek u Slavoniji, dok je tamo bio u školi spoznao da su crne šljive stvarno crne, jer u nas, kako ih je bilo jako malo, a zainteresiranih za berbu puno, nikad nisu stigle ″pocrniti″.
″Normalno″ oberu se zelene, jer držeći se one ako nećeš takve, nećeš nikakve, brale bi se u ″zelenoj fazi″, tako da je saznanje i ″otkriće″ da su crne šljive stvarno crne kod njega očito izazvalo iznenađenje, pa i nevjericu.

Ali su zato u nas dobro i bez problema uspijevale neke divlje biljke, o kojima nitko nije vodio brigu, rasle su samostalno i slobodno, nitko ih nije ″dirao″, sazrile bi do kraja, s plodovima koji su se rado brali i jeli.
Osobito se ovdje spominjem gloginja, trnjina, šepurina, lišnjaka, sve odreda samoniklih biljaka u okolnim ogradama, iza i oko kuća, ili dalje izvan sela, po okolnim obroncima i padinama i s najvišim ekološkim standardima.

Jasno je onda da je u takvom okruženju bez voća, a s takvom željom za voćem, bilo neopisivo zadovoljstvo kad stigne sezona grožđa, smokava, nečega čega u nas nije bilo, a mi željni.
Jedva se čekalo kad će ″prispit″ ovo mediteransko voće i povrće, kad će počet ″nalaziti ″voćkari″, uglavnom ‘ercegovci, rjeđe Imoćani i kad će ga počet ″nagonit″.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina ″voćkari″ su ″dogonili″ voće i povrće najčešće na konjskim kolima, a kasnijih godina obično manjim kamionom ″tamićem″, što im je bitno olakšavalo dovoz, a i omogućavalo prevoziti veće količine, koje su inače bez problema rasprodavali kod nas po Duvnu.

Posebno je zadovoljstvo i veselje bilo kad bi se grožđe moglo kupovati za žito.
Tu bi se dalo malo oduška, kupilo bi se nešto više od uobičajenog kupovanja za novac, sve imajući osjećaj kad je za žito, k’o da je džabe, iako je kupoprodajni odnos najčešće bio za kilu grožđa treba dati dvije kile žita, tek ponekad je ″išlo″ i kilo za kilo.

Naime, nakon vršidbe u većini kuća je bilo žita, čak se činilo da ga ima puno, pa bi nekad neko uže društvo smislilo plan, uzeti par kila žita iz kuće jednog od njih i pretvoriti ga u grožđe, vodeći računa da nije previše i da ne bude sumnjivo, jer ako je veća količina lako si mogao biti otkriven od kakvog susjeda i prijavljen materi.
Za novac se u pravilu nije kupovalo ne znam koliko, kila, dvije, rijetko više, a za žito je moglo i nešto više, ali ipak ništa pretjerano.

Grožđe i smokve bi se nerijetko jelo uz komad kruva, jer tko će ″napripravit″ toliko grožđa i smokava, pa se onda malo ″pojača″ s kruvom.
Meni je to bilo toliko dobro da ja evo ponekad i danas, nakon pedeset godina, iako me svaki put žena gleda pomalo u čudu, s posebnim zadovoljstvom jedem grožđe i smokve s kruvom i baš mi je super, uživam.

Poznato je da općenito mi crveničani, kao uostalom i svi drugi duvnjaci nemamo izražene neke posebno visoke kriterije kad je u pitanju kvaliteta grožđa, kod nas, čak i danas u ovo moderno vrijeme, bez problema prolazi i malo zelenije i ljuće.
Stoga je prije često u opticaju bila ona poznata konstatacija, ″k’o da duvnjak zna šta je grožđe″, jer duvnjak je navikao brati i jesti zeleno i ljuto, pa je i grožđe već s malo sladora dobro, skoro odlično, kad ga takvog usporediš s onom zelenom zezdarlijom djeluje skroz slatko i dobro.

Kako su Imoćani dokazano i nesporno bolji trgovci čak i od ‘ercegovaca, ranije su prepoznali neke prednosti i benefite, pa su puno manje i rjeđe dogonili i prodavali spomenuto voće i povrće.
Ljudi spretni kakvi jesu su se dosjetili da je bolje preraditi grožđe u vino i rakiju i umjesto kao sirovinu prodati ga kao proizvod s dodatnom vrijednosti i po bitno boljim uvjetima.
Grožđe pretvoreno u piće automatski postiže bitno bolju cijenu, rok trajanja je dug, a nema problema niti sa skladištenjem.
Posebna je priča kako su Imoćani ″nagonili″ rakiju, rjeđe vino, na kamionu i prodavali po našim selima, pa tako i kod nas u Crvenicama.
Nema sumnje bila je to jedna vrlo posebna i nadasve nezaboravna škola marketinga i prodaje.
Prodaja se odvijala u ranu jesen, nakon što je rakija ″ispečena″, a sve to u vrijeme kad su većinom svi naši ljudi bili u Njemačkoj na bauštelama.
U selu bi ostale naše matere, djeca, didovi i babe, pa su glavni kušači i ocjenjivači ponuđene rakije bili naši dragi didovi, onako naivne dobričine i bez imalo smisla za trgovinu, a rakija draga.

Tako bi dvojica Žužula, koje smo zvali Džudžuli, redovito dovozili i prodavali uglavnom rakiju, ali uz rijetko viđen i tako nevjerojatan verbalni marketing, iznimno sugestivan i onako baš uvjerljiv.
Siguran sam da bi i danas od njih mogli učiti svi ovi moderni stručnjaci za prodaju i marketing, čak i oni za digitalni.
Jedan od njih, mlađi, skoči na kamion i začas nalije rakiju u neku okruglu kriglu, skoro punu i velikodušno je nudi svima okolo kušati i probati.
Pri čemu se cilja didove, naravno, usputno hvaleći rakiju kako je to nevjerojatan proizvod, kakvog nećeš naći na daleko i kod nikog drugog,  uz usputno napomenu, ″eto ljudi samo da vidite šta se u nas nudi i pije, pa vi kako ‘oćete″.
Nakon njihove više nego uvjerljive priče imaš osjećaj, što kažu bosanci, pravo ćeš se zajebat ako ne kupiš, uvjeren si da takve rakije nema nigdje.
Didovi prihvaćaju kriglu sa zadovoljstvom i kušaju, krigla ide od jednog do drugog, a dok piju oni veliki, sijedi i imaš osjećaj nikad potkresani brkovi su potopljeni u rakiji, a kad otpiju samo se onako ozareni obrišu rukom, nekad i rukavom.
Rakija draga, a želja velika, nije mogla biti loša, uvijek je ocjena dobra, ma kakva god da je bila.
Ne sjećam se da je ikad itko od njih rekao da je rakija loša, ili da joj je našao neku manu i izrekao primjedbu, uvijek je odgovor bio, dobra brate, osobito ako se proba u dva, tri navrata.
A to su bile riječi koje su Džužuli nestrpljivo iščekivali, melem za njihove uši, riječi koje su im milovale uši k’o najljepša glazba.

Nakon toga, kad didovi kažu da je rakija dobra, šta drugo nego kupiti malo, jer bili su jedini i time ″najmjerodavniji ocjenjivači″, pa ženama, našim materama nije preostalo ništa drugo već malo kupiti, barem litru, dvije, rijetko više.
Tek se kasnije, u zimu, kad ćaće stignu iz Njemačke pred Božić uvidi kakva je rakija, uglavnom loša, ″pali″ po grlu, nije za piti, pa kažu ″ostavi je bit će dobra za masiranje nogu″, jer je prema vjerovanju u našem narodu rakija imala iscjeliteljsku moć i bila je svojevrsna ″likarija″, pa i takva.
Bilo je slučajeva kad je rakija znala biti čak malo razrijeđena vodom, sve samo da je količinski više, jer odmah je i prihod rastao, s tim da je rakija za kušanje bila obično iz jedne manje bačve, a kasnije se naliva i prodaje iz druge, veće.

Eto kakva se sve rakija prodavala i ″uvaljivala″ nama duvnjacima kroz povijest najbolje govori priča jednog našeg duvnjaka kojemu se, ne znajući da je duvnjak, hvalio neki čovjek dolje ispod Imotskog, prema Omišu govoreći kako nema rakije kakvu oni nisu prodavali po Duvnu.
Nastavlja on dalje, pa kaže, ″nisam vidio tvrđih ljudi od onih duvnjaka, svakakvu smo im rakiju prodavali, sve od kokošjih govana i eno ništa im″.

Vjerojatni je spas za duvnjake i ″da im nije ništa″ bio u tomu da se veće i ozbiljnije količine rakije i vina ipak nisu kupovale od navedenog i njemu sličnih trgovaca.
Čekalo bi se da naši gastarbajteri dođu kući, pa da se pred Božić ″istra″ vino i malo rakije, obično iz Hercegovine, tek poneko iz Imotskog.
Iako se i tu moglo naći svašta i naići na svakakvo vino i rakiju, ipak je općenito bilo bolje i korektnije, nepcu nekako ugodnije.

Danas se vino pije puno ozbiljnije, sve je više dobrih vinara i dobrih poznavalaca vina, razgovara se o sortama, tipovima vina, kategorijama, suho vino, polusuho, slatko, stolno, kvalitetno, vrhunsko, barrique, ovakvo, onakvo, a nekad je bilo samo crno i bijelo, nije se ulazilo u ″detalje″.
Nitko nije postavljao pitanje je li sortno vino, miješano, sa zemljopisnim podrijetlom, godina berbe, ovo, ono, važno je bilo da je po mogućnosti pitko i malo jače.
Ako je vino bijelo onda su ga svi zvali žilavka, k’o nekad kad su svaku mineralnu vodu zvali  Radenska, makar bilo ne znam što drugo, a crno je automatski bilo blatina.
Uglavnom, nije se išlo u neka šira raščlanjivanja, ovo je bilo sasvim uredu, dovoljno i svima prihvatljivo, nije se patilo od kompleksa vinske neinformiranosti i neznanja.
Ključno je pitanje bilo koliko si ″istro″ vina, rakije, odakle si istro, je li iz Brotnja, Čitluka, je li možda Pe’arovo, je li iz Ograđenika od onog tvog lanjskog, ili je možda iz Međugorja…
Važno je bilo Božićnih dana imati vina u kući, nek’ se ima kad netko dođe, a trebalo je i Božićne sviće ugasiti na Božićni ručak, sve nakon toga je manje bitno, dokle izdrži, izdrži.

Kako su se danas ovi trgovački centri namnožili i raširili na sve strane i svašta je moguće u njima kupiti, u svako doba godine, nestala je ona draž iščekivanja dolaska nekadašnjih trgovaca i kupovine grožđa, smokava, vina i rakije.
Sve je dostupno, ali nema one radosti i zadovoljstva i onog šušura kad dođe Ante iz Klobuka, ili Džudžuli iz Imotskog, kad se oko kola, ili kamiona okupe crveničani svih dobi i uzrasta i kupuju, ili ako ništa barem pozorno i znatiželjno promatraju prizore prvih oblika mobilne trgovine i dostave na kućni prag.

Stoga se može reći da su naši ‘ercegovci i Imoćani već davno bili vizionari i odavno su prakticirali, promovirali i na svoj način bili pioniri prodaje na kućnom pragu, danas u modernom svijetu raširenom i preko raznih servisa za dostavu tako popularnom obliku dostave i prodaje.

Tekst: Ivan Ivić Radoš

Danas se u medijskom prostoru, ali i svakodnevnoj komunikaciji govori o električnim, hibridnim, ovakvim i onakvim vozilima, s kojekakvim pogonskim tehnologijama, reklamiraju se i nude na sve strane, pri čemu se nekima čak tepa i naziva ih se ″hibridna sreća″. A ne tako davno tek je poneko u Crvenicama imao konjska kola, većina je imala jednog, možda netko dva konja, pa je ″dolazak″ prvih vozila u selo bila prava ″tehnološka revolucija″.

Može se zapravo reći, iako ne spada u kategoriju motornih ili samohodnih vozila, da je prvo vozilo koje je stiglo u Crvenice bio bicikl, odnosno biciklo kako smo ga zvali, za ono vrijeme nevjerojatno inovativna i neobična naprava.
Prvi koji su nabavili bicikle bili su Grga Džaltin, koji je dovezao bicikl iz Crne Gore i Ilija Perin iz Sridnjeg Kraja i to negdje tamo davne šezdeset šeste, šezdeset sedme godine.
Bicikli su bili proizvod iz tvornice ″nevjerojatno originalnog″ imena, Partizan iz Subotice, s tim da je Ilija relativno brzo nakon kupnje bicikla otišao u Australiju, pa ga nije dugo vozio, prodao ga je pokojnom Šimki.
Nakon što su ova dvojica crveničana ″probili led″, u narednih par godina tek još poneki i za ono vrijeme avangardniji crveničani kupuju bicikle, pri čemu se pojavljuju nove marke Pretis iz Vogošće, Rog iz Ljubljane…

Koju godinu kasnije, nakon ove početne kupovine i crveničkih biciklističkih pionira, negdje početkom sedamdesetih godina u selu se uveliko kupuju bicikli, a jedan od osnovnih preduvjeta, kojeg je trebalo ispuniti da ti se kupi bicikl bio je da si prispio ići u peti razred osnovne škole, u Mesi’ovinu.
S obzirom na dosta veliku udaljenost od sela do škole bilo je poželjno kupiti djeci bicikl, ako se naravno moglo financijski, kako bi im se olakšao relativno zahtjevni odlazak u školu i povratak kući. Svi novopečeni vlasnici bicikla su uglavnom sami prolazili i savladavali školu vožnje, uz manje asistencije i edukacije starijih, pri tomu često padajući i razbijajući koljena, laktove, dlanove, pa i glave pokušavajući nekako svladati vožnju po seoskom makadamu prepunom rupa i kamenja.

Jedino je bilo važno kad si pao da te nitko ne vidi, da ti se ne smije, malo boli, ali digneš se, otresu se gaće od prašine i ide se dalje, nema veze, nitko nije vidio, to je najvažnije i odmah je malo lakše.
Prva faza vožnje je bila takozvana ″vožnja ispod štange″, koja je zbog neprirodnog položaja tijela bila prilično zahtjevna tehnika vožnje i tijekom koje bi svako malo došlo do kakve ozljede.
Uz to što je nezgodan položaj tijela, svi su uglavnom imali i prilično lošu obuću, često gumene opanke, pa bi noga tijekom vožnje često i lako skliznula s pedale i slijedi udarac stražnjim dijelom noge u donju štangu, ili lanac.
Posljedica takvog udarca je uglavnom veća ili manja posjekotine, koja s vremenom pređe u krastu.
Međutim i nerijetko koji dan iza, kad je krasta taman počela zarastati opet ista greška, noga sklizne i ponovno udar po štangi, krasta se otvori, boli, ali nema predaje i uz bolno poskakivanje nastavlja se dalje.
Nakon određenog iskustva takve vožnje popraćene nizom padova i manjih ozljeda, konačno stiže ohrabrenje, prebacuje se noga preko gornje štange i voziš dalje, ideš.
Tek tada se zapravo naučilo voziti bicikl, odnosno ″položila″ vožnja, sada se može slobodno u promet i na put za Mesi’ovinu.

 

Tako sam eto i ja došao na red, vrijeme ići u školu u Mesi’ovinu, pa i meni pokojna mater kupila biciklo u trgovini u Zorića kraju, koja se tada nalazila u Sniginoj kući, ispod puta.
Od tada je prošlo zamalo pedeset godina, a meni se čini k’o da je bilo jučer.
Gledam onako sa strane i nestrpljivo dok pokojni Marijan, koji je tada radio u trgovini, skida bicikl s tavana trgovine, lagano se spuštajući niz drvene listve, noseći biciklo na ramenu i držeći ga rukom ispod gornje štange, a prednji kotač se malo okrenuo ustranu.
Biciklo je bilo marke Rog, zelene boje, a nakon kratkog pregleda i provjere utvrđeno je da je sva oprema tu, pumpa za gume i ključ za šarafe, sve je na mjestu.
Jedino se naknadno morala kupiti ″gumaleza″, ona nije bila u ″paketu opreme″, a znalo se da je kasnije neizmjerno važna za lijepljenje ″flekova″ i često krpanje probušenih guma.
Motori i mopedi su malo naprednija vozila od bicikla, ali ih u selu nitko nije imao, pa je zato poštar Branko izazivao pravo oduševljenje kad bi donosio poštu i stigao u selo na onom svom poštarskom Tomos motoru.
Vozi Branko uz ulicu, a iza njega, uz prašinu koja se diže ispod kotača, dimi iz auspuha neki onako plavičasti dim specifičnog mirisa, koji bi se relativno brzo raspršio okolo po zraku.

U ono vrijeme to je bio nevjerojatan stroj, djeca ga obilaze i gledaju, a Branko ne silazi s njega i dok dijeli poštu samo ga opkorači i stoji, motor između nogu, nema šanse iskoristiti priliku i popeti se na njega.
Vidjevši kod nas veliki interes znao bi nam malo pokazati kako se ubacuje u brzine i kako se na ručkama ″volana″ dodaje gas, ali ništa više od toga, ne da sjesti na njega, ipak službeno je vozilo, ne može.

 

Negdje krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u selo počinju stizati i prvi auti, tehnički izum za kojeg kažu da je možda najznačajnije utjecao na život ljudi i bez kojega je danas mnogima život nezamisliv.
Još je Leonardo da Vinci negdje sredinom petnaestog stoljeća nacrtao prvi koncept auta, ali ga nikad nije izradio, zato se smatra da je zapravo razvoj današnjeg auta započeo u Njemačkoj i to sredinom osamdesetih godina devetnaestog stoljeća.
Prva proizvodnja na tekućoj traci počela je pred sami prvi svjetski rat i to u Americi, u tvornici Ford.
Od tada i početka serijske proizvodnje trebalo je ″samo″ jedno pedeset šest, sedam godina da i u Crvenice stigne prvi auto.

Prve aute kupuju u Njemačkoj i dovoze ih u selo neki mlađi crvenički gastarbajteri, gdje su usput budi rečeno naučili voziti i uspješno položili vozačke ispite, te su ih bez problema dovezli u Crvenice, što je s obzirom na vozačko iskustvo, udaljenost i ondašnje ceste ipak bila svojevrsna i ne tako mala avantura.
Dovoze se tako prvi opeli, fordovi, volkswageni i to s mjenjačem gore, ispod volana, a vozila napravljena od lima debljine skoro kao u traktora, mogao si ga dobro udariti nogom, ne će se lako ulupiti.

Dolaskom auta najednom nastaju potpuno novi trendovi i običaji u selu, dolazi do novih momenata koji izazivaju određeni nemir u inače mirnom selu.
Osobito je to bilo izraženo kod starijih, didova i baba, uz njihov neizostavni komentar ″koji su vrazi″, kad bi netko ″naletio″ s kakvim, uglavnom polovnim i prilično bučnim autom, iza njega oblak prašine, a unutra sjedi vozač, nekad i pomalo sumnjivih vozačkih vještina, veselo im trubeći.

Nekome tko cijeli život živi u selu i komu je najveća buka revanje magaradi, rzanje konja i rika goveda nije lako bilo naviknuti se i prihvatiti tako ″šokantan″ tehnološki napredak.
Trebalo je starim ljudima vremena da onako ne naviknuti na velika uzbuđenja i nagle promjene sve to procesuiraju u svojim glavama i da sve to prihvate kao normalno.

Naša domaća ″elita″ učitelji, nastavnici, ″pratri″ uglavnom voze VW bube, zvane folcige, poneko Ladu 1300, renaulta 4 s onim njegovim čuvenim mjenjačem ″vješalicom″, neki su opet vozili stojadina, fiću, ili neku sličnu razinu kvalitete i ″luksuza″.
Ne treba niti napominjati da su ovi uvozni, njemački auti bili sve redom stari i polovni, ali nama k’o novi i nešto do tada u selu neviđeno.
Važno je bilo samo malo sjesti u auto, ne mora se voziti, samo da se sjedi, već je to bilo neopisivo zadovoljstvo, a miris auta iznutra nešto posebno.
Voziti se u autu je bio takav doživljaj, da se ja evo i sada, nakon više od pedeset godina zorno sjećam svoje prve vožnje autom, nešto nezaboravno i nakon toliko godina.

Treba reći također da su to godine kad se počinju kupovati ne samo auti, već se pomalo kupuju i u selo stižu prvi traktori.
Prvi je tako krajem šezdesetih godina stigao stari ″engleski″ ferguson, kojeg je u Duvnu, na Poljoprivrednom dobru kupio pokojni rodijak Snigo, a onda sedamdesete godine stižu tri, četiri nova IMT fergusona, tada domaće proizvodnje s kabinom, crvene boje i svi isti, čudo jedno.
Kupuju ih Buljani, Garačušići, Zerkići.., negdje u isto vrijeme, izgledali su baš dojmljivo i nevjerojatno, s ogromnim zadnjim kotačima, na njima gume s velikim borama, a nakon korištenja do tada uglavnom konjskih kola, ovo je bila neka potpuno druga dimenzija.

To je na nas ostavljalo takav dojam da ja i danas vrlo jasno vidim događaj iz prvog razreda osnovne škole, koji se dogodio tamo negdje tijekom sedamdeset prve, druge godine.
Išli smo u školu u Seonicu, normalno u skupinama i pješice, približavamo se školi, a ono pokojni did Šimun Buljanov stiže s novim fergusonom, dovozi Zorićane i ostavlja ih na putu, nešto niže ispod škole.
Nestvarna slika, nisu došli pješice, već ih je čovjek dovezao traktorom u školu, za ono vrijeme nešto nepojmljivo.
Mi ostali naravno stigli pješice, padalo je malo i kiše, a oni kao da su izašli iz najraskošnijeg luksuznog vozila, taj izlazak iz kabine, njih tri, četiri i njihovo zadovoljno iskakanje na zemlju, e to je trebalo vidjeti, taj prizor.
Zavidni mi, krivo nam što i mi nemamo traktor i dida da nas doveze, da je barem bilo malo sjediti u njemu i gledati, ništa više od toga, bilo bi i to dovoljno, kakav bi to bio gušt.

Mora se reći da se ipak relativno brzo nakon toga i u narednih nekoliko godina u selu sve više kupuju traktori, tako da do kraja sedamdesetih godina malo koja kuća nije imala vlastiti traktor.
Poznata je logika našeg čovjeka ″Neću se ja nekoga moliti da mi nešto uzore, dovuče, neka se ima″, a što je isplativost uglavnom nikakva, nema veze, ništa zato, važno je da se ima svoj traktor.
Vozači su najčešće bili didovi, srednjoškolci, još neki mlađi i isključivo muški, sve uglavnom samouki vozači, neki prilično skromne tehnike i vještine vožnje, a kako je put svukuda makadam, sporo se vozi i po selu, nije se smatralo problemom ne imati vozačku dozvolu, niti voziti neregistriran traktor, ionako se svi znaju, šta će ti.

Inače, većina je traktora kupljena bez prikolice, međutim kako su naknadno kupljene i prikolice, trebalo je sada usvojiti dodatne vještine vožnje traktora, jer je najednom vožnja postala puno zahtjevnija, duga je prikolica i automatski je drugačija tehnika upravljanja u odnosu na sam traktor.
Sada između ostaloga treba puno veći kut kod skretanja, nema naglog skretanja, jer postoji opasnost da prikolica zapne za ćošu, neku ogradu i eto štete.
A uz sve to trebalo je ovladati i vještinom parkiranja u rikverc, što je za neke bio posebno zahtjevan i ponekad nesavladiv manevar.
Bilo je slučajeva da bi jedan vozač dovezao traktor s punom prikolicom naprimjer sijena pokošenog i pokupljenog negdje na njivi, ili livadi, ali ga nije znao parkirati u rikverc i uz samu  pojatu.

Naime, bilo je iznimno važno dobro parkirati traktor i prikolicu punu sijena i što bliže pojati, kako bi se dovezeno sijeno moglo izravno s prikolice ubacivati i uvaljivati u pojatu.
Tada su nastupali problemi, jer neki, obično malo stariji nikako nisu uspijevali, hoće parkirati na jednu stranu, prikolica ode na drugu, ne da se nikako kako treba.
Onako pomalo ljuti što im ne ide i teško priznavši da se ne znaju parkirati na rikverc, ″silaze″ s traktora pokušavajući raznim verbalnim argumentima opravdati svoju nešto slabiju vještinu i tehniku parkiranja, a uz put se potiho obraćaju nekome tko će to bolje i vještije napraviti riječima ″De ti mali″.
Nakon takve situacije obično bi se netko mlađi ″popeo″ na traktor i uglavnom brzo i vješto parkirao.

Jasno je da kupnjom traktora, konji, konjska kola i ostala oprema postaju suvišni i teret, pa se malo pomalo svi rješavaju konja i prodaju ih i to najčešće Đugumima iz Oplećana, tada poznatim duvanjskim trgovcima konjima, Miskanu i Ilijasu, pri čemu se širila nama tada nevjerojatna, ali dosta uvjerljiva i pomalo ″zastrašujuća″ priča, da ih oni dalje preprodaju talijanima, koji od njih prave salamu.
Kako smo svi volili konje kao da su kućna čeljad, takva pomisao i spoznaja nas je užasavala i uz to nam ogađivala salamu koju smo istina rijetko, ali rado jeli.

U Crvenicama su isto tako početkom sedamdesetih godina stigli i prvi kamioni i to stari, polovni njemački  MAN-ovi, a na njima s jedne i druge strane, na vratima kabine napisano autoprijevoznik, ime i prezime.

Tako se i kod nas pomalo počelo razvijati poduzetništvo i prijevozničke usluge, jer kako su se tih godina masovno gradile kuće po selu, trebalo je nekako, odnosno netko dovesti ″cimenat″ i blokove iz Splita, Posušja, ″pržinu″ s Požarina, drvenu građu, odnosno ″japiju″ i ostalo.

Djeci, đacima je bilo posebno drago kad bi za vrijeme povratka iz škole iz Mesi’ovine i dok pješače makadamskim putom, kamionom naišao netko od naših crveničkih prijevoznika, pa ako je kamion prazan trči se iza njega i obvezno, sa zadnje strane penjanje na karoseriju.
Nekad je sve to bilo popraćeno galamom i negodovanje vozača, s obzirom da nije stao i očito nije niti imao namjeru stati i pokupiti ikoga, bojeći se vjerojatno da netko ne padne i strada, ili ga samo možda nije bila briga za pješake.
Važno je bilo nekako se popeti, jer kad si se popeo nije te nikad niti jedan ″stirao″ s kamiona, veselo smo stajali tresući se i odskačući na karoseriji, ali zadovoljni što se vozimo i ne pješačimo, stiglo se u selo i kući puno brže i lakše.

Danas, nakon pedeset i nešto godina od prvog auta u selu, vozni park u Crvenicama, osobito za vrijeme godišnjih odmora izgleda kao da smo na ulicama Münchena, Beča, Züricha, Zagreba…

Je da je trebalo puno godina da u selo stigne prvi auto, ali kad je stigao, baš nam se svidilo i nije trebalo puno da uhvatimo priključak za svijetom, sve smo ih stigli.

Zagreb, 20.5.2022

Ivan Ivić Radoš

 

Sedamdesete godine prošlog stoljeća su kod nas u Crvenicama sasvim sigurno bile godine velikog tehnološkog, pa i civilizacijskog iskoraka, temelj čega je nedvojbeno bilo ″dovođenje″ struje u selo i njeno ″uvođenje″ u kuće.

Tamo početkom i sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća naši su crveničani kao uostalom i mnogi duvnjaci prilično masovno i redom odlazili raditi u Austriju, a koju godinu kasnijih sve redom u Njemačku, čak i oni koji su već bili u Austriji

Majčin dan – Pjesma je napisana 1995 godine po živoj istini

Kako čovjek lagano ulazi u zreliju dob, ili malo grublje rečeno stari nekako se sve više i s nostalgijom sjeća događaja iz davnih godina, djetinjstva, pri čemu ti se i ono što te je nekad živciralo ili si možda bježao od toga sada s vremenskim odmakom čini onako baš lipo.

Drage  Crveničke, poštovani  Crveničani, raduje me vijest da se selo čisti, to je zaista lipa vijest. Onako lipo selo postat će još lipše, pitam se: „Može li se još više voljeti?“

Priča po istinitom događaju

Živa istina kroz pjesmu

Priča po istinitom događaju