Živa istina

Studena iz moga djetinjstva

IMG-20190914-WA0000

Kako čovjek lagano ulazi u zreliju dob, ili malo grublje rečeno stari nekako se sve više i s nostalgijom sjeća događaja iz davnih godina, djetinjstva, pri čemu ti se i ono što te je nekad živciralo ili si možda bježao od toga sada s vremenskim odmakom čini onako baš lipo.

Eto i prošle se godine, može se reći već tradicionalno, u velikom broju u Studenoj okupilo nekoliko generacija crveničana pristiglih doslovno iz cilog svita i još jedanput je na oduševljenje sviju vrlo uspješno održan Dan sela.
Prošle godine nisam bio, ali sam iz prve ruke čuo vrlo pozitivne dojmove, a i putem interneta vidio i moram priznati da je cijeli događaj jako dojmljiv.

Međutim, ovakvo okupljanje istovremeno otvara neka sjećanja na našu Studenu nekada, barem kod mene, Studenu našeg djetinjstva, djetinjstva nas mnogih tamo iz vrimena od prije četrdeset, pedeset, pa i više godina, čovjeka potakne razmišljati kakva je nekada bila, što nam je predstavljala i značila, a vidi što je Studena danas.

Ovo je spomen na generacije crveničana koje su odrastale, odgojene i othranjene vodom i proizvodima iz Studene od kojih mnogi i danas kao i njihovi nasljednici evo tako rado dođu u Studenu osjećajući je u potpunosti svojom, bez obzira što su se neki rodili tisućama kilometara daleko, ali su korijeni tu, baš u Studenoj.

Studena koje se sjećamo iz tih sada već davnih godina je bila prepuna kupusa i nešto manje ripe, svi vrtli i cila Studena zasađena i obrađena.
Lipo je bilo vidjeti taj kupus u vrime kad mu je sezona, prede onako zelenkasto modar i zdrav, a svukuda po vrtlima poneko pognut s motikom u ruci, okopava, ili onim drvenim lopatama za žito poliva kupus vodom iz jažvi, sustava malih kanalića kojima se voda dovodila do svakog vrtla.
Sa strane, izvan zidova su ponegdje bila ostavljena kola i privezani ispregnuti konji ili neko magare, koji uglavnom nešto žvaču i mahanjem glave i repom razgone dosadne muhe, a na svaki jači zvuk dižu glavu i naćule uši.

Naime, kupus je nešto po čemu su crveničani bili poznati u duvanjskom kraju, moglo bi se reći naš zaštitni znak ili kako bi se moderno reklo trade mark, a kiseli kupus je bio zapravo glavna zimnica gotovo svih crveničana i uz kumpir, grah, mliko i mliječne proizvode ključna hrana za hladnih zimskih miseci, izvor c vitamina i važno sredstvo protiv prehlade, ma zdravlje samo takvo, a poznat je i po tomu da su ga matere često kuvale za ručak, obično dva puta tjedno.

Tada su inače i dica bila vrlo često zadužena za okopavanje kupusa i polivanje, ne treba posebno naglašavati da to nisu s veseljem prihvaćali, čak pomalo i negodovali, ali zadatak koji su ti zadali, uglavnom matere trebalo je obvezno izvršiti.

Sjećam se jednom prilikom u našoj Rackulji, u našim Jokića vrtlima okopavali kupus brat Petar i ja, a uz nas, pored našeg vrtla pokojni did Šimun Jokića, s njim Periša, pokojni Šime i Ante, oni okopavaju svoj.
Naš vrto je jedna trećina ili četvrtina njihovog, dakle prilično manji, nas dvojica smo to dosta brzo odradili, naravno neću ulaziti u kvalitetu izvedbe jer sigurno ne bi dobili zlatnu medalju za najbolje obrađeni vrt, a pokojni did Šimun kao strogi ocjenjivač je naš rad ocijenio jednom  rečenicom i komentarom ″doćete od mene tražiti kupusa na jesen″, misleći naravno da s obzirom na naš uradak po njegovoj ocjeni neće tu ništa narasti.
Sva srića privario se u procjeni, čak je te godine kupus bio iznad prosječno dobar, ne znamo što mu se dogodilo i što mu je pogodovalo.

U isto vrime Periša je prema didovoj procjeni okopavao prilično površno i nedovoljno kvalitetno, za što je dobio nekoliko verbalnih upozorenja, a onda, nakon više takvih upozorenja i izgon s vrtla, što je on naravno sa zadovoljstvom prihvatio, odložio motiku, napustio posao i krenuo priko vrtla kući.
Uvidjevši što se događa, odmah se pobunio i pokojni Šime, odložio motiku i htio se pridružiti Periši, napustiti posao, uz popratni komentar ″kruva mi neću onda ni ja kopati″, jedino je Ante nastavio dalje s radom, nije se dao omesti.
Kad je did Šimun vidio da će njegova pedagogija dovesti do raspada sustava zavikao je na njih ″kud ste krenuli, vraćaj se, grom puko u vas″, ili ″grom vas ubio″, ne znam točno, ali u tom stilu.
To je bio znak da je popustio i da je snizio kriterije u zahtjevima za kvalitetom izvedbe, tako da su se Periša i Šime vratili i nastavili s kopanjem, naravno uz stalno didovo žugeljanje, samo blažeg oblika.
Uz takve manje nesporazume i neuspjele didove pedagoške mjere uspjeli su nekako i oni završiti posao i do kraja okopati svoj kupus.

Mi smo inače svoje okopavanje završili ranije, s obzirom da smo bili nas dvojica, puno manja parcela, ali nije nam palo na pamet ponuditi im pomoć, jer smo znali da did Šimun ne cijeni kvalitetu našeg okopavanja i da smo kojim slučajem ponudili pomoć on bi to sigurno shvatio kao provokaciju, pa smo takvo nešto izbjegli, mudro šuteći i ne nudeći pomoć.
Prilično sam uvjeren da bi Periša i pokojni Šime to prihvatili sa zadovoljstvom, ali zbog gore spomenute bojazni i moguće reakcije dida Šimuna nismo se imali prilike uvjeriti u izrečenu tvrdnju, već smo zadovoljni nakon odrađenog posla nabacili motike na ramena i pješice otišli kući uz naravno didov prijekorni pogled i onako kroz zube procijeđenu kritiku.

Moram priznati da sam u ono vrijeme posebno bio onako dječački uvijek oduševljen i impresioniran nekim tada našim starijim ljudima koji su imali možda šezdeset, sedamdeset godina ili čak i manje, ali meni se činili stari, koji bi samo zagrnuli nogavice do koljena i u vodi bosi provodili po nekoliko sati polivajući kupus lopatama.
Voda u Studenoj je kako joj i samo ime kaže studena, hladna ne samo na vrilu već i u jažvi, a oni su uz malo kisaline i kruva, eventualno komad slanine i luka provodili sate i sate u vrtlu, dobar dio u vodi, vjerujem uživajući u okruženju i mirisima koje je mogla dati samo naša Studena.

Kad je bilo vrime radova u Studenoj, a to je bilo uglavnom tijekom lita, uvik je bilo svita i to mahom žena, dice i starijih ljudi, malo i ritko kada su bili odrasli muškarci, većinom su ćaće bili u Njemačkoj, pa bi matere organizirale, a radove bi uz njih obavljala dica i tko je imao u kući dida ili babu.

Inače, tada su se često formirali suvezluci između dvije obitelji jer bi obično svaka obitelj imala najčešće po jednog konja, nedovoljno radne snage, pa bi se malo zahtjevniji poljoprivredni radovi rješavali suvezlukom.

Međutim, kako su vrtli u Studenoj bili manje parcele i s obzirom da se radilo o poslovima povrtlarstva nije bilo potrebe za nekim suvezlukom, svatko bi radio za sebe, pri čemu su u poslove bila uključena i dica, jasno u dijelu poslova koji nisu bili fizički teški i zahtjevni, pa su i oni mogli raditi i pomagati

U svemu tome posebna je priča bilo navraćanje vode u jažve i čekanje da ista stigne do vrtla, pa slijedom toga polivanje.
Da bi voda stigla do vrtla trebala je proći pored većeg broja parcela i vrtala, a tu je uvijek vrebala opasnost da netko prigradi i okrene je na svoj vrto. Osobiti je problem bio polivanje kupusa za ove mlađe, dicu od dvanest, trinest godina koja su jasno tjelesno bila inferiornija u odnosu na neke malo starije, sedamanest, osamnest godišnjake, a jednako su morali politi kupus.
Uredno okreneš vodu na svoj kupus, dođeš do vrtla, a ono nikako da stigne voda, ili stigne, počneš polivati, kad odjednom nje polako nestaje i brzo prisuši.
Ako si kojim slučajem bio sam i nisi imao još nekoga sa sobom tko bi mogao ″čuvati″ jažvu na ″kritičnim″ mistima nije bilo druge nego ići uz jažvu tražiti di je prekid i naravno otkriješ da je netko iz sela koji je nešto kasnije došao, a ocijenio je da je i stariji i jači od tebe, samovoljno prigradio kanal i okrenuo vodu na svoj kupus.
Nije ti bilo na raspolaganju puno mogućnosti, tada nije bilo hrabrog telefona kʹo danas, šamar ili noga u guzicu je bila odgojna mjera, ako si bio malo hrabriji lako si to mogao dobiti, pa ti je ako si bio razuman preostalo jedino plaho i nimalo izazivački prigovoriti, što naravno i u pravilu nije imalo nikakvog efekta, tako da ti je najčešće preostalo čekati da on polije, pa ćeš ti.

Koliko je polivanje kupusa bila ozbiljna stvar pokazuje i to da su se pojedini ljudi iz sela znali zbog vode ozbiljno posvađati, pa skoro i sukobiti.
Ljeti kad je bila suša i slabija voda, čekalo se i po noći na red, jer je tada bila jača voda, pa da bi se polio kupus čekalo se i polivalo noću, na mjesečini, ali bez imalo romantike.
Naravno da nije bilo podjele brojeva kʹo danas u nekim našim institucijama, ali se uglavnom poštivao dogovor i raspored, bio je fair play što bi se reklo, ali ponekad bi zaiskrilo, skoro bi zbog nepoštivanja rasporeda polivanja sijevale i lopate.
Naime netko bi smatrao da je red narušen, da je njegov red za polivanje i da se netko drugi nepravedno ubacio prije njega, a kako se dugo čekalo, pa i po noći, živci bi malo popustili. Tada su ostali morali uskočiti i pomirivati, pravilno i pošteno presuditi, a kako su u selu većinom svi rodbinski uvezani nekako se to riješilo karakterističnom našom seoskom diplomacijom i obično bi se uzavrele strasti smirile, sve bi se ubrzo vratilo u normalu, nastavilo se polivati.
Doduše znalo bi biti slučajeva, iako prilično ritko kad bi ipak jači i možda ponekad malo drskiji nadvladao.

Posebna je priča današnje izletišće u užem smislu, prostor oko samog vrila koje je sada jedan prekrasni prostor, ugodan za boravak, likarija za dušu i tilo s velikim potencijalom da jednog dana bude nešto još više, svetište s kapelicom i križnim putem, misto na kojem će se održavati svete mise, možda čak u nekoj budućnosti koncerti i slično.

Danas se tu okupljaju naši domaći, ali i raseljeni crveničani, njihovi prijatelji i gosti, posjetitelji iz susjednih hercegovačkih mista, postalo je regionalno, pa i šire poznato misto. Bez ikakve sumnje današnje izletišće je višestruko nadmašilo onu nekadašnju prepoznatljivost Crvenica po kupusu iz Studene, koja je bila uglavnom na razini duvanjskog kraja, danas se informacije o Studenoj internetski odašiljaju i odlaze u cili svit, ali se prenose i preko naših iseljenih crveničana, pa se bez pretjerivanja može reći da se za nju čuje diljem cilog svita, da ne kažem svjetski je poznata.

Kad se gleda današnji izgled Studene, ne možeš se ne prisjetiti vrila Studene od prije četrdeset, pedeset godina i vrimena kada su tu na vodu dolazile krave i ovce i kad se govorilo kako kad se napiješ vode sa Studene odmah ogladniš.
Prostor današnjeg izletišća, odnosno prostor oko vrila je tih godina bila neuređena ledina i potok, vode je bilo puno više, jer dobar dio nje nije bio pokupljen vodovodom, okolo nepokošeno, ali kako su tu bile krave i ovce one su to rješavale na svoj način.

Jedini je veći problem bio znatan broj galebina koje smo bez problema rješavali kad su bile osušene, ali svježe su bile problem i prilično su sprječavale želju i sužavale prostor za igru

Tu su inače dolazile krave i ovce iz našeg sela ali i iz Rakitna i uglavnom su ih čuvale i dogonile mlađe čobanice, ponekad i starije, ili čak u kombinaciji, pa bi to u litnim misecima bio izazov za naše mlađe crveničane, sedamnest ili osamnest godišnjake koji su se nadali viditi, upoznati i malo prodivaniti s kakvom lipom rakickom curom, ili curetkom.
Naime, liti bi se cure vraćale na školske raspuste bilo srednjoškolske ili studentske, pa bi one naravno i to je bilo tada uobičajeno čuvale ovce ili krave kad je došla njihova reda, što je onda bio motiv našim momcima u dobi između puberteta i punoljetnosti doći gore i malo se pokazati, pa što bude.
Treba reći da je bilo i onih koje bi hrabrost izdala blizu vrila pa se nisu usudili tamo niti poviriti, zadržali bi se malo niže i čekali izvješće ovih malo hrabrijih. Uglavnom rezultati toga su u pravilu bili vrlo mršavi, malo gledanja, malo priče i kasnije danima analiza s vrlo čestim pretjerivanjem o vlastitim izgledima i poprilično krivim prosudbama.
Puno puta je bilo i razočarenja jer bi došli gore, a ono starije čobanice, nema cura, tada bi im jedino preostalo, najčešće na silu se napiti čiste i hladne vode kleknuvši ili zalegnuvši na vrilo, nosom u vodi i nakon toga lagano i obvezno pješice nazad.

Za kraj, svi vjerujemo i nadamo se da će u bliskoj budućnosti naša Studena izrasti u nešto veće, još posebnije i da će i dalje na svoj, sada drugačiji način okupljati generacije crveničana, a svima nama ostati i biti izvor s kojeg će se napajati naše duše, krijepiti tila i biti naše nadahnuće.
Nama nekima ostaje samo sjećanje na onu nekadašnju Studenu, Studenu iz moga i našega djetinjstva.

Zagreb, svibanj 2020. g

Ivan Ivić Radoš

Vaš tim crvenice.com

Hvala našem Iviću !

Podijeli ovaj članak