Živa istina

Prvih godina u Njemačkoj

WhatsApp Image 2020-07-16 at 13.59.42

Tamo početkom i sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća naši su crveničani kao uostalom i mnogi duvnjaci prilično masovno i redom odlazili raditi u Austriju, a koju godinu kasnijih sve redom u Njemačku, čak i oni koji su već bili u Austriji

Tamo početkom i sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća naši su crveničani kao uostalom i mnogi duvnjaci prilično masovno i redom odlazili raditi u Austriju, a koju godinu kasnijih sve redom u Njemačku, čak i oni koji su već bili u Austriji.
Ostatak obitelji, odnosno žene, djeca, babe i didovi gdje ih je bilo su ostajali doma, njih se nije vodilo niti u primisli.
Ćaće su odlazili na kako se tada mislilo privremeni rad, koji se uglavnom i u većini slučajeva produžio do mirovine, a s obzirom da su oni planirali ići „privremeno“, onda „nije bilo smisla“ da s njima idu žene i djeca.
Kako je tih godina većina išla vani raditi i na neki način je skoro postalo popularno ići, tako su išli i neki koji baš i nisu imali želju, ali morali su ići ili pod pritiskom sela, nagovaranja i pritiska žena ili eto trend je takav, ide se, pa što bude, uglavnom krenuli su i takvi.

U cijeloj toj priči bio je naravno i jedan broj onih koji su se vrlo brzo vratili jer ih je dočekalo niz problema na koje nisu računali ili jednostavno nisu za njih znali, niti na njih bili spremni.
Sigurno je jedan od većih problema bio intenzitet rada u novom okruženju koji je tamo bio standard, što je neke iznenadilo i svakako potaklo da se relativno brzo vrate.
Razumljivo, ipak je to germanski mentalitet gdje se radi na jednoj višoj razini i kontinuirano, postoje neke norme i rokovi, na što se neki baš i nisu mogli prilagoditi, ili jednostavno tjelesno nisu mogli izdržati.
Kod švabe se radi, nema svako malo sjesti i zapaliti, kako su prakticirali naši didovi dok su radili u polju, na njivi ili livadi bilo da su sami radili ili s konjima, pa onda kao eto moraju se konji odmoriti, a onda i oni, žao im konja, inače ne bi oni sjedili. Neki su opet imali problem da ih je naprosto mučila nostalgija, dok su drugi zaključili da „ima kruva i ovamo“ pa su se nakon svega par godina, čak i samo nekoliko mjeseci vratili kući. Na žalost u nekim slučajevima su tragično stradali u tuđem svijetu ili su zbog bolesti i posljedično smrti završili svoj rad i prije mirovine.

Inače, tih prvih godina je bilo potrebno imati vizu ili kako su tada u selu govorili „ulaznu“ i bez koje se nije moglo ući u Njemačku. Slijedom toga odmah se pojavilo crno tržište i trgovina vizama, uvijek se netko naš dosjeti da bi se moglo nešto ušićariti, pa je naravno bilo krivotvorenih viza, prevara s tim u vezi i koječega drugog. Međutim, Njemačka je relativno brzo ukinula vize, nakon čega su naši ljudi mogli ići nesmetano, pa je posao trgovine vizama naglo propao.

Moram priznati da se evo i sada dobro sjećam tih odlazaka prvih godina u Njemačku i tuge koju smo osjećali kad bi nam ćaća odlazio u Njemačku nakon odmora, na koji je onih prvih godina dolazio jednom godišnje, rijetko više. Mater je skrivala suze od nas, a on bi pjevušio neku pjesmu. Tada sam mislio kako mu se samo da pjevati, mi već nekoliko dana prije odlaska „zašutili“, tuga pri pomisli da ponovno ode u Njemačku. Tek sam shvatio puno godina kasnije da je on s tim pjevušenjem „odgonio“ tugu od sebe i hrabrio se da ne bi ne daj Bože pustio neku suzu, di ćeš to, tada je bila „sramota“ da „čovik“ plače.

Odlazili su tako u svijet i bez obzira koliko god su već dugo tamo išli to je njima i dalje bio tuđi i nepoznati svijet, tijelo je bilo tamo, ali duh je ostajao tu. Čekali smo mjesecima novi dolazak i veselje ponovnog susreta sa svojim ćaćom, koji je bez obzira na tisuću, dvije kilometara udaljenosti bio autoritet kao da se nalazi u kući. Koja radost kad bi ponovno došao kući, iako nije bilo poklona kao danas, stiže kofer ili velika torba, teško za nositi, misliš bit će svašta, a ono unutra uglavnom cerada, ili kakva bušilica, alat, nekakva željezarija i ponešto za nas. Nije bilo razočarenja i ništa nije moglo umanjiti našu radost zbog dolaska ćaće iz Njemačke.

Prvih godina rada i boravka u Njemačkoj najčešća je destinacija bio Hamburg i gore sjever Njemačke, udaljeno skoro dvije tisuće kilometara, što je i danas, a kamoli za ono vrijeme iznimno daleko. Kasnijih godina su se pomalo premještali bliže, preko Düseldorfa, Kölna i dalje sve do Münchena.

Zapravo mi kao djeca, dok su nam ćaće bili u Njemačkoj nismo niti razmišljali o njihovoj socijalizaciji i uklopivosti u civilizacijski, kulturološki i jezično potpuno novi svijet, mi smo temeljem njihovih priča više razmišljali i sebi vizualizirali kakvi su gradovi, ulice, zgrade i kako tamo ima svašta za kupiti, a kod nas slabo ili ništa od toga.

Sama pomisao na naše ljude većinom nepismene, rijetko čak i polupismene, koji ne znaju jezik, rade teško, žive u barakama ili vagonima, sami si kuhaju, peru, odvojeni od obitelji, a inače su sami po sebi bez žena „invalidi“ odaje prilično otužnu sliku njihovog života. Kažu da je bio nekih naših koji nisu znali niti čitati niti pisati, a po gradovima u kojima su živjeli ili radili su se snalazili bez problema, imali su neku svoju orijentaciju, neku svoju „navigaciju“ i funkcionirali su sasvim dobro.

Posebna je priča prvi dani na „baušteli“ kada su se kažu neki pokušavali švercati prikazujući se kao majstori zidari, ali je švabo ipak provjerio znaju li barem pravilno po zidarski staviti poneku ciglu, kao pravi majstori, e tu bi ih na žalost kažu dosta padalo na „prijemnom“. Nisu prošli kao zidari, ali nije bilo problema i za njih bi se našlo posla, kopanje, čišćenje kanala lopatama iza bagera, mnogi su postali „cimermani“, tako da su se svi negdje našli, zadovoljno radili i bili dobri radnici. Kažu da je među njima bilo takvih radnika koji su doslovno kopali i radili kao stroj, pa se i od njih samih čulo komentara, dobro me uhranilo, mog’o sam kopati k’o trojica, čak bi švabo poslovođa ili kako su oni govorili „pulija“ rekao polako, uspori, trebat ćeš ti meni tu dulje, ima posla. Oni malo bolji, stručniji i snalažljiviji su vrlo brzo uvidjeli da ima i boljeg posla, bolje plaćenog pa su češće mijenjali poslove, a oni malo manjeg znanja i sposobnosti su se smjestili i nisu lako mijenjali firmu, poneki niti do mirovine, na kraju ispalo super.

U ono vrijeme jedina komunikacija između nas koji smo ostali kod kuće i ćaće u Njemačkoj bila je putem pisama, koja su se redovito razmjenjivala i uvijek s istim uvodom kojim se željelo sve najbolje, a onda nadalje dragi moji i slijedi sadržaj. Pisma je donosio poštar Branko koji bi se dovezao uz prašnjavu i makadamsku Zaprdića ulicu, na nekom malom mopedu, obučen u poštarsko odijelo i na glavi kapa, sve po propisu. Uvijek bi stao kako smo mi govorili ispred Jojine kuće u Sridnjem kraju, spustio bi nogare na mopedu, opkoračio ga i tako stajao cijelo vrijeme. To je bilo mjesto okupljanja i raspodjele pošte za cijeli kraj, a poštar Branko vadi svežanj pošte iz one svoje kožne već pomalo istrošene poštarske torbe, proziva i dijeli. Kad pročita da je od ćaće, zgrabi se pismo i trk kući uz povik, mama pismo, jedva se dočekalo da ga se otvori i čita. Uvijek si imao očekivanja kakvih novosti, a uglavnom je bio uobičajen sadržaj, ali uvijek samo pozitiva, nikad ništa loše, pa da se i dogodila kakva ozljeda ili slično toga nije bilo u pismu.

Iz tih prvih godina uvijek je bila poneka zanimljiva priča i dogodovština s putovanja iz Hamburga i to obično kad su dolazili kući na godišnji odmor. Kažu da je čak bio slučaj da naš jedan nije znao da je godišnji, jer nije razumio jezik, ostao gore i drugi dan došao normalno raditi, a na „baušteli“ nikoga, nije mu jasno što se događa, tek navodno drugi, treći dan saznao o čemu se radi, da je kolektivni godišnji, pa je onda i on otišao kući. Putovanje iz Hamburga je trajalo dugo, po dva dana i to uglavnom vlakom do Zagreba, pa onda prebacivanje rijetkim autobusima prema kući, a dolazilo se uglavnom pred Božić. Obično su kad bi išli kući na godišnji odmor ono malo zarađenih i ušteđenih maraka zašivali u unutarnje džepove, pa bi se za tu namjenu kupovale specijalne potkošulje s džepom, u strahu da ih netko ne pokrade dok se malo zaspe u vlaku.

Naime, tada se proširila priča kako lopovi kradu po vlakovima, vjerojatno je bilo i toga, ali uglavnom se sve događalo istim našim ljudima i manje, više uvijek su isti bili „pokradeni“. Kasnije se naime ispostavilo da su ih redovno onako naivne „pelješili“ šibicari, koji su znali da idu kući i nešto su zaradili, tako da su ih čekali, a ovi su bili lak plijen za iskusne prevarante. Nakon iskustva sa šibicarima redovito se išlo kući s bitno manje para nego što se ponijelo i onda bi se obvezno pustila priča kako ih je opljačkalo u vlaku.

Poznato je da u tim početnim godinama uglavnom nitko nije znao bog zna kako njemački jezik, a trebalo je raditi i ipak ponešto komunicirati s „pulijom“. Tada je nastala kako bi današnji stručnjaci za komunikaciju rekli neverbalna komunikacija, ono kad se hoće nešto nekomu dati do znanja, a ne znaš reći. Jedan takav tipičan primjera bila je komunikacija  kad je trebalo praviti rjeđi ili gušći beton, ovisno o potrebi, tada je nastupao govor tijela, odnosno rukama se skupljalo ili razvlačilo, kao harmonika, bez glasa, bez riječi. Pojedini su nerijetko, a što bi izazivalo naš smijeh takvu komunikaciju uredno primjenjivali i u selu, kod kuće, za vrijeme radova kod izlivanja ploča na kućama.

Onih nekoliko riječi i jednostavnijih rečenica koje su znali su uredno i vrlo rado upotrebljavali kad bi došli kući na odmor. Riječi su u pravilu bile debelo iskrivljene, ali nama se činilo da ljudi skroz dobro znaju njemački i mi smo bili uvjereni da je to najispravniji mogući izgovor. Pa tako, dok bi se mi djeca vani igrali ili nešto radili netko bi naišao od naših gastarbajtera i viknuo nam „migec lojta“. Mi mislili čovjek zna njemački, dobro govori, nas nije previše interesirao prijevod, niti smo ulazili u detalje, tek si puno godina kasnije spoznao pravi izgovor i značenje koji je u pravilu bio daleko od onog izrečenog. Sa sigurnošću se može reći da je riječ „šajze“ bila jedna od najčešće korištenih i vrlo omiljenih riječi koja se koristila prigodno i kao izraz kritike loše izvedenog ili odrađenog, a također je vrlo često u opticaju bila i riječ „ašloh“ koja se koristila kada se htjelo nekoga kritizirati, odnosno naglasiti mu neku lošiju karakternu crtu.

Treba svakako napomenuti da jedna od značajnijih stvari koju su naši ljudi donijeli iz Njemačke, a koja je snažno utjecala na stil života u selu je navika i „kultura“ ispijanja piva. Ljudi su se u Njemačkoj vrlo brzo navikli na veći izbor piva, pa počeli i ovdje birati, više im nije bila dobra lederer ili karlovačka, hoće se baš nikšićka, jer je ona navodno najbolja i tako slično.
Najednom postao standard i pod obvezno se počele kupovati pive na gajbe, ne na boce, čak bi se one koji su kupovali na boce podvrglo ruglu i posprdivalo. Mora se priznati da su se i ostali ukućani prilično brzo „navukli“ na pivo, osobiti muški dio, a ta navika ispijanja piva se održala do danas, pa se u tome i sada naveliko uživa.

Na kraju treba reći da se naš dragi i pokojni Petar Miloš dugo zauzimao i na kraju je u Duvnu, odnosno u samom Tomislavgradu podignut spomenik gastarbajteru, uz njega žena i djeca, to je prekrasan spomen našem čovjeku, duvnjaku, koji već od davnina odlazi trbuhom za kruhom u tuđi svijet. Neka, trebalo je to, baš su zaslužili, prošli su svašta u tuđini, svaki je na svoj način to proživljavao, krasan je to spomen i nepobitna zahvala svima.

Moram priznati, nekako se baš lijepo prisjetiti svih tih naših dragih i čestitih ljudi, svega onog što su oni, ali i mi s njima zajedno proživljavali tih prvih godina rada u Njemačkoj. Sigurno nas je to dobrano odredilo i usmjerilo kroz život, a da možda nismo previše niti svjesni toga.

Tekst: Ivan Ivić Radoš

Vaš tim crvenice.com

Podijeli ovaj članak