admin

admin

Živa istina

Grožđe, smokve, rakija i vino

bačva drvena
views
672

Zbog podosta velike nadmorske visine i posljedično dugotrajnije hladnoće, kao i zbog vjetrovitog podneblja uvijek smo svi bili uvjereni da je u Crvenicama, kao uostalom i u cijelom duvanjskom kraju nemoguće uzgojiti bilo kakvo voće i povrće koje zahtjeva imalo toplije vrijeme i blažu klimu.
Takvo uvjerenje je vladalo do nazad jedno dvadeset, trideset godina kada je sve razuvjerio naš duvnjak Marko Baković iz Mokronoga, koji je u ovom našem duvanjskom podneblju prvi zasadio vinograd i svima pokazao da je i u Duvnu moguće uzgojiti ne samo grožđe, već napraviti i odlično vino.

Zamisli samo reakcije naših pokojnih didova kad bi im se reklo kako u nas može ″rest″ loza i da se od njezinog grožđa ″more″ napravit vrhunsko vino, rekli bi ‘ajde moj sinko sidi, šta ti pada na pamet, nemoj da te kogod čuje, nismo mi ‘ercegovina, ali evo čovjek je pokazao da je itekako moguće.

U praksi je zadnjih tridesetak godina nepobitno dokazano da neke sorte voća, a i povrća, naizgled tipične samo za mediteranske krajeve, bez problema mogu uspijevati i u nas, pa se tako u selu pojavljuje loza i prve nasade na odrinama, ili kako zagorci kažu brajdama, ispred nekih kuća.

Na žalost, naša je stvarnost kroz povijest bila skroz drugačija, praktično nismo imali skoro pa nikakvog voća, pri čemu je bio opće prihvaćeni stav kako je to kraj u kojemu ″more rest″ samo ″drača″.
Zašto je tomu tako sada je poprilično jasno, radilo se pretežito o neznanju, dijelom možda čak i ″strahu″ od ruganja drugih iz sela, inače tako omiljenoj i uglavnom jednosmjernoj govornoj komunikaciji našeg čovjeka, kojom bi se ″uspješno″ obeshrabrilo i one najhrabrije i najinovativnije, ako bi im kojim slučajem palo na pamet krenuti u takvu ″besmislicu″, saditi voćke.
Istina, tu i tamo bi se našla poneka voćka, jabuka, kruška, šljiva, poneki orašak, sve to više kao iznimka, ne i pravilo, a bilo je nešto i divljih šljiva, poznatih ″zezdarlija″, inače u nas rado viđenog i popularnog voća.

Zezdarlije su zapravo samonikle divlje šljive koje u stvari nisu ničemu služile i ako ih nisu obrala djeca, koja su ih jedina i jela, doslovno bi opale i istrunule.
Bez obzira na to, poneki vlasnici ″zezdarlija″ su ih branili brati pod izgovorom da se lome grane, gazi trava, pravi šteta, ili što već, nije jasno, ali uglavnom nisu dali brati.

Međutim, nikakva zabrana nije mogla spriječiti da ih se obere, bralo se i po najvećoj kiši, jer je tada najmanje rizično, mokri do gole kože, ali nema veze, bere se, naberu se puna ″nidra″ i džepovi, koga je briga što se pokislo.
Doduše, uvijek je bilo onih koji nisu branili i nije ih bilo briga bere li netko, ili ne, lomi li grane, ili ne, znali su da takva voćka zapravo ne služi ničemu, pa onda ″nek’ dica beru″.

Treba reći da je jedan od glavnih problema, koji je ″pogađao″ i to poneko voće je bio problem i nemogućnost da sazrije.
Ne zbog leda, mraza i ostalih nepovoljnih okolnosti, što bi se očekivalo i u prvi mah pomislilo, već što mu jednostavno nije bilo ″dopušteno″ sazriti, uglavnom zato jer bi se sve obralo dok je još zeleno.
Općenito, zbog velike želje za nekom pa i ovakvom vrstom voća jedva bi se dočekalo da plodovi ozelene, ili barem malo ″zarude″, pa da ih se bere, jer tko će čekati da sazriju.

Poznata je tako priča našeg pokojnog novinara Petra Miloša, koju je on znao često ispričati kako je tek u Slavoniji, dok je tamo bio u školi spoznao da su crne šljive stvarno crne, jer u nas, kako ih je bilo jako malo, a zainteresiranih za berbu puno, nikad nisu stigle ″pocrniti″.
″Normalno″ oberu se zelene, jer držeći se one ako nećeš takve, nećeš nikakve, brale bi se u ″zelenoj fazi″, tako da je saznanje i ″otkriće″ da su crne šljive stvarno crne kod njega očito izazvalo iznenađenje, pa i nevjericu.

Ali su zato u nas dobro i bez problema uspijevale neke divlje biljke, o kojima nitko nije vodio brigu, rasle su samostalno i slobodno, nitko ih nije ″dirao″, sazrile bi do kraja, s plodovima koji su se rado brali i jeli.
Osobito se ovdje spominjem gloginja, trnjina, šepurina, lišnjaka, sve odreda samoniklih biljaka u okolnim ogradama, iza i oko kuća, ili dalje izvan sela, po okolnim obroncima i padinama i s najvišim ekološkim standardima.

Jasno je onda da je u takvom okruženju bez voća, a s takvom željom za voćem, bilo neopisivo zadovoljstvo kad stigne sezona grožđa, smokava, nečega čega u nas nije bilo, a mi željni.
Jedva se čekalo kad će ″prispit″ ovo mediteransko voće i povrće, kad će počet ″nalaziti ″voćkari″, uglavnom ‘ercegovci, rjeđe Imoćani i kad će ga počet ″nagonit″.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina ″voćkari″ su ″dogonili″ voće i povrće najčešće na konjskim kolima, a kasnijih godina obično manjim kamionom ″tamićem″, što im je bitno olakšavalo dovoz, a i omogućavalo prevoziti veće količine, koje su inače bez problema rasprodavali kod nas po Duvnu.

Posebno je zadovoljstvo i veselje bilo kad bi se grožđe moglo kupovati za žito.
Tu bi se dalo malo oduška, kupilo bi se nešto više od uobičajenog kupovanja za novac, sve imajući osjećaj kad je za žito, k’o da je džabe, iako je kupoprodajni odnos najčešće bio za kilu grožđa treba dati dvije kile žita, tek ponekad je ″išlo″ i kilo za kilo.

Naime, nakon vršidbe u većini kuća je bilo žita, čak se činilo da ga ima puno, pa bi nekad neko uže društvo smislilo plan, uzeti par kila žita iz kuće jednog od njih i pretvoriti ga u grožđe, vodeći računa da nije previše i da ne bude sumnjivo, jer ako je veća količina lako si mogao biti otkriven od kakvog susjeda i prijavljen materi.
Za novac se u pravilu nije kupovalo ne znam koliko, kila, dvije, rijetko više, a za žito je moglo i nešto više, ali ipak ništa pretjerano.

Grožđe i smokve bi se nerijetko jelo uz komad kruva, jer tko će ″napripravit″ toliko grožđa i smokava, pa se onda malo ″pojača″ s kruvom.
Meni je to bilo toliko dobro da ja evo ponekad i danas, nakon pedeset godina, iako me svaki put žena gleda pomalo u čudu, s posebnim zadovoljstvom jedem grožđe i smokve s kruvom i baš mi je super, uživam.

Poznato je da općenito mi crveničani, kao uostalom i svi drugi duvnjaci nemamo izražene neke posebno visoke kriterije kad je u pitanju kvaliteta grožđa, kod nas, čak i danas u ovo moderno vrijeme, bez problema prolazi i malo zelenije i ljuće.
Stoga je prije često u opticaju bila ona poznata konstatacija, ″k’o da duvnjak zna šta je grožđe″, jer duvnjak je navikao brati i jesti zeleno i ljuto, pa je i grožđe već s malo sladora dobro, skoro odlično, kad ga takvog usporediš s onom zelenom zezdarlijom djeluje skroz slatko i dobro.

Kako su Imoćani dokazano i nesporno bolji trgovci čak i od ‘ercegovaca, ranije su prepoznali neke prednosti i benefite, pa su puno manje i rjeđe dogonili i prodavali spomenuto voće i povrće.
Ljudi spretni kakvi jesu su se dosjetili da je bolje preraditi grožđe u vino i rakiju i umjesto kao sirovinu prodati ga kao proizvod s dodatnom vrijednosti i po bitno boljim uvjetima.
Grožđe pretvoreno u piće automatski postiže bitno bolju cijenu, rok trajanja je dug, a nema problema niti sa skladištenjem.
Posebna je priča kako su Imoćani ″nagonili″ rakiju, rjeđe vino, na kamionu i prodavali po našim selima, pa tako i kod nas u Crvenicama.
Nema sumnje bila je to jedna vrlo posebna i nadasve nezaboravna škola marketinga i prodaje.
Prodaja se odvijala u ranu jesen, nakon što je rakija ″ispečena″, a sve to u vrijeme kad su većinom svi naši ljudi bili u Njemačkoj na bauštelama.
U selu bi ostale naše matere, djeca, didovi i babe, pa su glavni kušači i ocjenjivači ponuđene rakije bili naši dragi didovi, onako naivne dobričine i bez imalo smisla za trgovinu, a rakija draga.

Tako bi dvojica Žužula, koje smo zvali Džudžuli, redovito dovozili i prodavali uglavnom rakiju, ali uz rijetko viđen i tako nevjerojatan verbalni marketing, iznimno sugestivan i onako baš uvjerljiv.
Siguran sam da bi i danas od njih mogli učiti svi ovi moderni stručnjaci za prodaju i marketing, čak i oni za digitalni.
Jedan od njih, mlađi, skoči na kamion i začas nalije rakiju u neku okruglu kriglu, skoro punu i velikodušno je nudi svima okolo kušati i probati.
Pri čemu se cilja didove, naravno, usputno hvaleći rakiju kako je to nevjerojatan proizvod, kakvog nećeš naći na daleko i kod nikog drugog,  uz usputno napomenu, ″eto ljudi samo da vidite šta se u nas nudi i pije, pa vi kako ‘oćete″.
Nakon njihove više nego uvjerljive priče imaš osjećaj, što kažu bosanci, pravo ćeš se zajebat ako ne kupiš, uvjeren si da takve rakije nema nigdje.
Didovi prihvaćaju kriglu sa zadovoljstvom i kušaju, krigla ide od jednog do drugog, a dok piju oni veliki, sijedi i imaš osjećaj nikad potkresani brkovi su potopljeni u rakiji, a kad otpiju samo se onako ozareni obrišu rukom, nekad i rukavom.
Rakija draga, a želja velika, nije mogla biti loša, uvijek je ocjena dobra, ma kakva god da je bila.
Ne sjećam se da je ikad itko od njih rekao da je rakija loša, ili da joj je našao neku manu i izrekao primjedbu, uvijek je odgovor bio, dobra brate, osobito ako se proba u dva, tri navrata.
A to su bile riječi koje su Džužuli nestrpljivo iščekivali, melem za njihove uši, riječi koje su im milovale uši k’o najljepša glazba.

Nakon toga, kad didovi kažu da je rakija dobra, šta drugo nego kupiti malo, jer bili su jedini i time ″najmjerodavniji ocjenjivači″, pa ženama, našim materama nije preostalo ništa drugo već malo kupiti, barem litru, dvije, rijetko više.
Tek se kasnije, u zimu, kad ćaće stignu iz Njemačke pred Božić uvidi kakva je rakija, uglavnom loša, ″pali″ po grlu, nije za piti, pa kažu ″ostavi je bit će dobra za masiranje nogu″, jer je prema vjerovanju u našem narodu rakija imala iscjeliteljsku moć i bila je svojevrsna ″likarija″, pa i takva.
Bilo je slučajeva kad je rakija znala biti čak malo razrijeđena vodom, sve samo da je količinski više, jer odmah je i prihod rastao, s tim da je rakija za kušanje bila obično iz jedne manje bačve, a kasnije se naliva i prodaje iz druge, veće.

Eto kakva se sve rakija prodavala i ″uvaljivala″ nama duvnjacima kroz povijest najbolje govori priča jednog našeg duvnjaka kojemu se, ne znajući da je duvnjak, hvalio neki čovjek dolje ispod Imotskog, prema Omišu govoreći kako nema rakije kakvu oni nisu prodavali po Duvnu.
Nastavlja on dalje, pa kaže, ″nisam vidio tvrđih ljudi od onih duvnjaka, svakakvu smo im rakiju prodavali, sve od kokošjih govana i eno ništa im″.

Vjerojatni je spas za duvnjake i ″da im nije ništa″ bio u tomu da se veće i ozbiljnije količine rakije i vina ipak nisu kupovale od navedenog i njemu sličnih trgovaca.
Čekalo bi se da naši gastarbajteri dođu kući, pa da se pred Božić ″istra″ vino i malo rakije, obično iz Hercegovine, tek poneko iz Imotskog.
Iako se i tu moglo naći svašta i naići na svakakvo vino i rakiju, ipak je općenito bilo bolje i korektnije, nepcu nekako ugodnije.

Danas se vino pije puno ozbiljnije, sve je više dobrih vinara i dobrih poznavalaca vina, razgovara se o sortama, tipovima vina, kategorijama, suho vino, polusuho, slatko, stolno, kvalitetno, vrhunsko, barrique, ovakvo, onakvo, a nekad je bilo samo crno i bijelo, nije se ulazilo u ″detalje″.
Nitko nije postavljao pitanje je li sortno vino, miješano, sa zemljopisnim podrijetlom, godina berbe, ovo, ono, važno je bilo da je po mogućnosti pitko i malo jače.
Ako je vino bijelo onda su ga svi zvali žilavka, k’o nekad kad su svaku mineralnu vodu zvali  Radenska, makar bilo ne znam što drugo, a crno je automatski bilo blatina.
Uglavnom, nije se išlo u neka šira raščlanjivanja, ovo je bilo sasvim uredu, dovoljno i svima prihvatljivo, nije se patilo od kompleksa vinske neinformiranosti i neznanja.
Ključno je pitanje bilo koliko si ″istro″ vina, rakije, odakle si istro, je li iz Brotnja, Čitluka, je li možda Pe’arovo, je li iz Ograđenika od onog tvog lanjskog, ili je možda iz Međugorja…
Važno je bilo Božićnih dana imati vina u kući, nek’ se ima kad netko dođe, a trebalo je i Božićne sviće ugasiti na Božićni ručak, sve nakon toga je manje bitno, dokle izdrži, izdrži.

Kako su se danas ovi trgovački centri namnožili i raširili na sve strane i svašta je moguće u njima kupiti, u svako doba godine, nestala je ona draž iščekivanja dolaska nekadašnjih trgovaca i kupovine grožđa, smokava, vina i rakije.
Sve je dostupno, ali nema one radosti i zadovoljstva i onog šušura kad dođe Ante iz Klobuka, ili Džudžuli iz Imotskog, kad se oko kola, ili kamiona okupe crveničani svih dobi i uzrasta i kupuju, ili ako ništa barem pozorno i znatiželjno promatraju prizore prvih oblika mobilne trgovine i dostave na kućni prag.

Stoga se može reći da su naši ‘ercegovci i Imoćani već davno bili vizionari i odavno su prakticirali, promovirali i na svoj način bili pioniri prodaje na kućnom pragu, danas u modernom svijetu raširenom i preko raznih servisa za dostavu tako popularnom obliku dostave i prodaje.

Tekst: Ivan Ivić Radoš