Blog

HKUD Crvenice na Đakovačkim vezovima 2019.

66263323_726519671100087_2677702819594633216_n

Osvrt na Đakovačke vezove

„U srcu suncem obasjane Slavonije prepune žitnih polja, gdje katedrala svetog Petra stoji kao simbol grada, smjestilo se žarište tradicije u kojemu se svake godine okupi mnoštvo ljudi kako bi kroz pjesmu, ples i ruho slavilo tradicionalne običaje naših predaka.“

Đakovački vezovi su cilj i san svakog folklornog društva. Tako je i naše društvo nakon godina rada i truda napokon došlo do Đakovačkih vezova. Deset članova društva imali su čast predstaviti svoje Crvenice i svoj Tomislavgrad na najvećem hrvatskom tradicionalnom festivalu i simbolu čuvanja tradicijske baštine.

Kako je netko rekao na reportaži o Đakovačkim vezovima: “Za taj dan se izvlači iz ormara sve ono najljepše što se ima kako bi se to pokazalo svijetu.“ Naša izvorna nošnja je zapravo, u usporedbi sa ostalima, doista siromašna, no, ponosno smo je nosile.

Doći na Đakovačke vezove i vidjeti mnoge raskošne nošnje i odore, te ponosno prošetati svoju nošnju je zaista predivan osjećaj.  Nas deset članova smo bili najmanja skupina na Đakovačkim vezovima ali sam sigurna da su nam srca bila najveća. Pogotovo vidjevši suze u očima naših iseljenika koji žive u Đakovu i kojima smo bar na trenutak oživjeli sjećanje na zavičaj.

Ovim putem, u ime našeg društva, zahvaljujem se Đakovčanima na prekrasnom dočeku, zahvaljujem se svima onima koji su omogućili naš odlazak na ovakvu manifestaciju. Predivne uspomene i osjećaje ćemo dugo čuvati i rado ih se prisjećati. Želim da ovo bude poticaj svima koji vole i njeguju svoju tradiciju i običaje, jer se samo trudom i radom mogu dostići veliki snovi i velika ostvarenja. Sigurna sam da će naše mlađe skupine, ako Bog da, dogodine, još ponosnije i u većem broju, predstaviti svoje selo i svoj grad na ovoj velikoj pozornici.

 

 Šaljivi osvrt Ivane Filipović – Grbine, na ovo naše putovanje:

Svi koji su u folkloru, pa čak i oni koji nisu, znaju da su Đakovački vezovi nešto posebno. San svakog folkloraša je barem jednom otići na Đakovačke vezove. Naš san se ove godine i ostvario. Zamišljali smo kako će to izgledati kad dođemo gore, ali cijela manifestacija je nešto nezamislivo, i ljudi ne preuveličavaju kad kažu da je to vrhunac folkloraške karijere.

Moglo bi se reći da nam je ovo bilo jedno od najveselijih putovanja do sad. Bilo je tu smijeha, šale, pjesme i plesa. Putem do Đakova smo u hodu smišljali jedni drugima bećarce, i put je brzo prošao. Našem oduševljenju nije bilo kraja kad smo saznali da ćemo po prvi put skoro svi biti smješteni na jednom mjestu; u hostelu, i to da smo baš mi dobili sobu s klimom. No, kako je padala noć, tako je padalo i naše oduševljenje. Nismo mogli zaspati zbog šatora u kojem je do ranih jutarnjih sati svirala glazba uživo, a situaciji nisu pomogli ni Talijani ni Česi koji su cijelu noć plesali i pjevali.

A umjesto klime, dočekala nas je grijalica. Možda bi sve to bilo izdržljivo da zidovima u našoj sobi nije nedostajalo 30 centimetara do stropa, te smo zapravo dijelili sobu sa cijelim hostelom. No, ovaj smještaj nećemo pamtiti po nedovršenim zidovima; već po tome da smo se tu najviše zabavili i smijali jer smo bili zajedno.

Jedan od najsmiješnijih trenutaka bila je pucnjava za otvaranje manifestacije, a naš izbezumljeni vodič je legao na pod usred parka i povikao: “Lezite”. Kažu ljudi: “Kako zračiš, tako privlačiš”. Možda nije slučajnost što smo dobili vodiča koji je privlačio pozornost kao i mi. Nigdje nismo prošli neprimjećeni; dijelom zbog pjevanja i veselja a dijelom jer su nam čerme većinom bile pune trave od pravljenja pauza gdje god smo stigli. Osim pucnjave za početak manifestacije, pucali su nam i glasovi jer smo svu energiju potrošili pjevajući bećarce do Đakova. Vrućina nam također nije olakšala, ali srećom slavonske vrućine nisu ni do koljena mostarskoj na koju smo se svi već naviknuli.

Što se tiče povorke i nastupa za Đakovačke vezove, svi smo ostali bez riječi. Organizacija je bila vrhunska i osjećaj koji smo imali dok smo hodali gradom i kasnije plesali na pozornici je neopisiv. Iako smo bili brojčano nadjačani, te se u povorci nalazili između slavonskih društava s instrumentima, pokazali smo svima da se glas 10 ljudi u moru slavonskih tamburica ipak može čuti. Gradom se orio hercegovački bećarac, i izmamili smo mnogo osmijeha na lica. Poseban je osjećaj čuti ljude kako viču: “Ovo su naši Crveničani” dok smo hodali u povorci. I sami nastup je prošao bolje od očekivanog. Kao i pred svaki nastup, uhvatila nas je trema. No, čim smo kročili na pozornicu i čuli pljesak pozdrava, trema je nestala. Nismo mogli skinuti osmijeh s lica dok smo plesali splet hercegovačkih kola i pjevali bećarac. Tek nakon nastupa smo shvatili da smo upravo bili dio nečega velikog. Kako jedna od članica voli reći, zatresli smo Slavoniju. Na jedan način doslovno, jer je ta ista članica prilikom izlaska iz autobusa pala niz stepenice.

Želimo se zahvaliti svima koji su nam omogućili putovanje na Đakovačke vezove, kao i gradu Đakovu na divnom gostoprimstvu. Ovo je definitivno bilo jedno od najboljih putovanja u 12 godina našeg postojanja, a velikim dijelom je za to zaslužna i ekipa. Nekom drugom bi ogromna vrućina, komarci i naporan put otežali nastup, no mi smo sve to prihvatili s osmijehom na licu i učinili ono što najbolje znamo; dobro se proveli i ostali zapamćeni. Jer, radimo ono što volimo. A najveća motivacija su nam ljudi koji se zaista vesele kad vide našu nošnju i čuju našu pjesmu. Kad im izmamimo osmijeh na lice i vratimo ih u neka prošla vremena, znamo da smo uspjeli.

 

U fotogaleriji vam donosimo dašak atmosfere s Đakovačkih vezova.


Vaš tim crvenice.com

Tekst: Lucija Radoš

Podijeli ovaj članak