Blog

Crveničani na radu u Münchenu

Slika 1

Poznato je da su prve godine rada i boravka naših crveničana u Njemačkoj najviše ili uglavnom vezane za Hamburg i gore sjever Njemačke, međutim kasnije su, osobito tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastojali preseliti se na jug, odnosno biti što bliže kući.Kad si bliže onda je normalno i veća mogućnost češćeg dolaska kući, što je nakon niza godina boravka i rada u tuđem svijetu bila sve veća potreba.

Tako je München postao grad po mjeri i želji većine naših ljudi, jer je skoro na pola puta od Hamburga do kuće, što je jako bitno, a onda je slijedom toga i putovanje kući ili od kuće neusporedivo kraće i lakše. Treba napomenuti da njihov dolazak u München nije bio odmah i na prvu što bi se reklo, već postupno i najčešće zaobilazno, preko Düseldorfa, Kölna i nekih drugih njemačkih mjesta i gradova. Tako je malo pomalo sredinom sedamdesetih godina velika većina naših crveničana završila u Münchenu, neki su stigli nešto prije ili za vrijeme Olimpijskih igara u München sedamdeset druge, drugi su pristizali narednih nekoliko godina i tamo su uglavnom i na kraju ostali sve do mirovine. München je tako vremenom za naše crveničane, ali i za ostale duvnjake u zadnjih četrdeset, pedeset godina postao najpoželjniji grad izvan domovine, reklo bi se kultni i pomalo mitski grad. Starije generacije crveničana su udarile temelje rada i boravka u München, mlađi samo nastavili, tako da i danas veliki broj crveničana tamo živi i radi.

Kad se spomene München nekako ti drago kao da je neki naš grad u Hrvatskoj, a kad se vidi koliko tamo živi naših Hrvata skoro ga doživljavamo kao svoj, sve nam u njemu dobro, pa nam je čak nakon Dinama i Hajduka najomiljeniji klub Bayern München. Navodno je München sada po broju Hrvata koji žive u jednom gradu peti „hrvatski“ grad po veličini i s tendencijom daljnjeg rasta. Kakvi su trendovi najbolje govore podaci o broju naše djece koja tamo svake godine obave prvu svetu pričest ili krizmu, a dolje u župi sve se svelo na doslovno nekoliko djece.

U Münchenu su se crveničani kao uostalom i  većina duvnjaka profilirali u izvrsne radnike, prije svega gipsere, zanimanje koje je jedno vrijeme bilo, pa čak i do danas ostalo kultno zanimanje naših ljudi, gastarbajtera. Puno nas je odraslo uz „gipserske priče“ i kroz njih smo spoznali da je našem čovjeku gipserska letva vjerojatno najdraži alat, a najomiljenija mu je  mjerna jedinica kvadrat. Već su legendarne priče o gipserskim kolonama, njihovom radu, uigranosti i efikasnosti, pri čemu su nas kolone iz tih priča  podsjećale na timski rad, poduzetnost, zajedništvo, naprosto nešto dobro i vrijedno, nismo tada znali za ljetne prometne gužve, pa se  uz pojam kolona nije vezala nikakva negativna konotacija. Ispredale su se priče o tomu koliko je koja kolona ili pojedinac dnevno mogao odraditi ili je odradio kvadrata, tko je pravi majstor špricanja, tko je izvrstan na letvi, kolika je cijena kvadrata, koliko se zaradilo i tomu slično.

Usporedno s dolaskom naših ljudi u München pojavljuju se i vješti poduzetnici iz naših krajeva koji otvaraju gostionice i prate naše radnike, skoro kao što svećenici otvaraju misije i duhovno pomažu i prate iseljenike. Iako su ovi prvi imali sasvim drugi motiv, onaj tjelesni i nešto zaraditi, može se slobodno reći da je na neki način i to bila duhovna pomoć, odnosno stvaranje preduvjeta za bolje raspoloženje nudeći okrijepu u obliku pive, asbacha i slično, pri čemu je često kombinacija ovo dvoje bila za mnoge ubojita.

Uobičajeno je bilo nakon svete Mise, koja se služila na hrvatskom jeziku u crkvi na Marienplatzu i koja se zahvaljujući našim svećenicima i njihovoj angažiranosti održavala redovno svake nedjelje otići i podružiti se u „našim“ gostionicama. U gostionicama kod Širića, Kordića, Žuće su se uz nezaobilazno pivo, poneki asbach vodile često žučne rasprave koje su nerijetko zvučale kao najžešće svađe i koje su izgledale da će svakog trenutka prerasti u nešto gore. Snaga argumenata se najčešće mjerila jačinom decibela, a za što bolju argumentaciju naravno trebalo je imati stabilne i čvrste glasnice, a jačina decibela se povezivala s količinom unesenog piva, pri čemu su i podražaji glasnica bili s tim izravno povezani.

Inače, bilo je nedopustivo i vrlo podložno kritici ne daj Bože ne doći u gostionicu nakon Mise, to se ozbiljno zamjeralo i smatralo se većim propustom. Kako su vlasnici gostionica naši ljudi i tu se normalno govorio hrvatski, imao si osjećaj kao da si u gostionici kod Maće, a ne u sred München, ne treba niti spominjati da u takve lokale domaći švabo nije navraćao niti u primisli, jedino ako bi kojim slučajem zalutao. Obično nakon nekoliko sati druženja i okrjepe „baterije“ se fino napune, pa se može ići u stan kuhati večeru, obično i najčešće govedina, nakon toga još pivo, dva i spremno se za novi radni tjedan.

Opet, nekim ljudima koji nisu bili skloni druženju u gostionici bilo je nezgodno, nisu imali nekog velikog izbora, mogli su ostati u stanu ili šetati po gradu i s obzirom da kod njih nedjeljom trgovine ne rade jedino razgledati izloge. Doduše sportski i kulturni sadržaji su se nudili, međutim takvi sadržaji uglavnom nisu bili u sferi interesa našeg čovjeka, pa onda kao da ih nije niti bilo.

Iz tih silnih priča o München nekako se posebno urezala priča o Oktoberfestu, tom sajmu ili bolje reći festivalu piva na Theresienwiese ili kako su naši stari govorili na „Vizi“ da je to kod mene stvorilo veliku želju barem jedanput otići na tu feštu piva.Milijuni stranaca doslovno navaljuju svake godine, pa sam i ja jedne godine iskoristio odlazak na utakmicu Bayern-Dinamo koja se igrala baš u vrijeme Oktoberfesta, što je bila izvrsna prilika pogledati utakmicu, usput otići na Oktoberfest i osjetiti duh toliko opisivanog događaja, uvjeriti se i iskušati nadaleko čuveno i za tu prigodu posebno pripremano pivo, popiti jedan, dva „maza“ i pojesti nešto prigodno, bavarsko. Puno puta smo čuli priče kako su neki naši popili po pet, šest ili čak neki i više „mazova“, a na licu mjesta smo se uvjerili da je to doista svojevrsni poduhvat, pivo malo jače, posebno pripremljeno i odležalo za ovu prigodu, a pri tomu maß je zapravo jedna litra i nije lako popiti takvu količinu.

Također, kao što su neki gostioničari prepoznali potrebe naših ljudi, pa uglavnom zbog njih otvorili i držali gostionice, tako su neki poduzetniji prepoznali potrebu prijevoza kući autobusima, jer je München u odnosu na sjever puno bliže i nije uopće nerealno otići kući samo za vikend. Kako puno njih nije imalo vlastiti auto, ili je bilo skupo ići autom, to su krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina, doslovno na tjednoj bazi, odnosno vikendima organizirani redovni prijevozi autobusima. Na duvanjskom starom kolodvoru kod hotela, koji je inače sam po sebi bio jako mali kolodvor, nedjeljom je sve doslovno bilo zakrčeno autobusima, oko autobusa gužva, hrpa ljudi, bunkeri otvoreni, stavljaju se torbe i ukrcavaju se naši gastarbajteri, ide se nazad. S obzirom da je tada svake nedjelje, odnosno vikendom dolazio i odlazio veliki broj ljudi, autobusi su bili puni i linije vrlo rentabilne. Uredno oprani i poredani autobusi izgledali su impresivno, e s takvim se stvarno moglo putovati na veće udaljenosti, imao si osjećaj da se ne mogu pokvariti, tako su djelovali moćno, a na njima natpis Touring reisen, nismo niti znali kako se izgovara, učili ruski, pa naravno ne zna se. Na prednjem staklu na pločicama natpisi Ćićko, Zrno, ili imena nekih drugih prijevoznika, najčešća relacija Duvno-München, nekad Stuttgart, ili rijetko Frankfurt, vozači uredni i dotjerani, sve spremno, čeka se ukrcaj i polazak. U to vrijeme kod nas nije bilo takvih autobusa niti na slikama, a kamo li u prometu i to što je kod nas prometovalo po cestama bilo je manje, više iz domaće proizvodnje, izgledom i kvalitetom socijalizam, nešto neusporedivo s ovim njemačkim. Domaći prijevoznik je mogao parirati jedino nižim cijenama i nekom dodatnom uslugom, u smislu da ti hoće prevesti kakvu robu pod povoljnijim uvjetima nego ovi ranije spomenuti, čak dovesti do kuće i na taj su način zapravo pridobivali putnike. Vremenom se uvidjelo da je to unosna linija, pa se vrlo brzo i domaći prijevoznik razvio u pouzdana prijevoznika, nema veze što su autobusi malo lošije kvalitete, nije naš čovjek bio razmažen, njemu je bilo bitno da može nesmetano unutra pušiti i po mogućnosti piti, a to su im domaći osigurali i što ti treba više. Uz to još ti kad treba povezu recimo pivski stol i klupe, ljetne vrtne garniture kupljene u Bauhausu, televizor, deterdžent i svašta drugo, a uz sve to je nekako s domaćima lakše prijeći preko granice, što je  tada bilo prilično izazovno, tako da je i nama svima iz priča u to vrijeme bio dobro znan granični prijelaz Šentilj.

Imao sam priliku kao student iz tada Duvna putovati do Zagreba autobusom našeg domaćeg prijevoznika i iz bliza vidjeti i osjetiti tu atmosferu odlaska od kuće. Nema smijeha, niti za nas tipičnih podbadanja, svi zamišljeni, a čim bus krene odmah se počne naručivati i lagano ispijati pivo, poneka žestica, nekako im je s tim valjda bilo malo lakše putovati. Kako je u autobusu bilo poznatih nisi mogao ne popiti bar jedno pivo, uz obvezno ono „donesi i malom“, pivo je stizalo, a jedan od dvojice vozača dok nije vozio bio je kondukter, uredno donosi i naplaćuje. Unutra se pušilo, čak su bile i pepeljare, to su bila neka druga vremena i pravila, pa ako si imao kakve probleme s vožnjom i nisi podnosio nije bilo poželjno voziti se s njima, preporučljivije je bilo ići redovnom autobusnom linijom s „imoćankom“, kako smo je mi zvali, ili eventualno onom noćnom bihaćkom.

Nekako kroz te silne godine rada naših ljudi u München i priče mi zavoljeli taj grad kao da je naš, tako da i danas kad dođeš u njega kao turist i kad prolaziš preko Marienplatza, kroz Schwantalestrasse, ili Wiesom, sve ti nešto poznato. Naviru emocije i sjećanja na mnoge naše drage ljude koji su godinama radili i proveli brojne godine, dobar dio života tamo i ugradili dio sebe u razvoj ovog grada.

Nijemci sigurno nisu toga niti svjesni, niti znaju koliko su im samo valjali crveničani, ali nema veze, mi to znamo i ne zaboravljamo.

Tekst i fotografije: Ivan Ivić Radoš

Podijeli ovaj članak