Dobili smo jedan tekst koji je vrijedan čitanja, uživajte…
…Jedan je pisac davno napisao da je Švicarska ideal ili težnja i socijalista i kapitalista, konzervativaca i liberala, ljevičara i desničara, anarhista, nihilista, mafijaša i običnih ljudi, jednom riječju sviju.
Tako smo eto i mi, žena i ja već duže vremena planirali posjetiti i malo upoznati Švicarsku, pa smo konačno ove godine to i ostvarili u sklopu turističkog aranžman nazvanog četiri dana Švicarske.
Rano jutri na Tijelovo krenuli busom na put, s tim da je u sklopu aranžmana obilazak Milana i zadnji dan posjeta i obilazak poznatog francuskog zimovališta Chamonix, pa je sadržajno zapravo samo dva dana Švicarske, a ne četiri kako je aranžman reklamiran.
U Zagrebu je vruće, a vremenska prognoza za Švicarsku je da bi moglo biti kiše, pa ponijeli i nešto dugih rukava, imajući predrasudu da je Švicarska samo planina, pa mislimo nekʹ se nađe.
Procjena je bila poprilično kriva, jer je Švicarska dobrim dijelom na četiristo, petsto metara nadmorske visine, puno niže od naših Crvenica i bilo je temperaturno vrlo ugodno.
Put do Milana također ugodan, bez problema i zastoja koji su inače česta pojava kad se voziš kroz Italiju, stigli smo popodne oko pola četiri u Milano i odmah obilazak i razgledavanje. Pogledali smo dvorac Sforza, zgradu milanske burze, produžili do katedrale i vidjeli poznatu milansku operu La Scala, što je za jedno popodne koliko smo proveli u Milanu sasvim pristojno i dovoljno.
Milano je pun ljudi iz cijelog svijeta, raznih boja i rasa, prilična gužva, mnogi za njega vole reći da je grad mode i ima stvarno dućana na pretek.
Katedrala im je stvarno prekrasna, a naravno talijani koriste priliku i naplaćuju ulaz, što je postalo gotovo uobičajena praksa po svim zapadnim zemljama, sve komercijalizirali, crkve im postale spomenici kulture, muzeji i jasno izvor zarade.
Ako ne daj Bože iz nekog razloga turisti ne mogu ulaziti samo se zbraja koliko se izgubilo, eto najsvježiji primjer je katedrala Notre Dame u Parizu, nakon požara. S obzirom da tri eura koliko naplaćuju ulaz i nije neki iznos, idemo svakako vidjeti katedralu iznutra, jer izvana je stvarno impresivna, hoćemo kupiti ulaznice, ali kako je bilo već kasnije popodne, upravo zatvaraju i više ne prodaju ulaznice, nema ulaza.
Tako da nam je jedino preostalo uzeti sladoled u maloj pokretnoj slastičarnici pored katedrale u kojoj sladoled prodaje mladi kinez i izvana obići i fotografirati katedralu sa svih strana.
Produžavamo dalje do čuvene milanske opere La Scala koja vanjskim izgledom nije ni sjena našem HNK-u, ali je iznutra posebna i naravno mega popularna zbog niza poznatih talijanskih skladatelja koji su inzistirali da se svjetske premijere ili praizvedbe njihovih djela izvedu upravo tu.
U večernjim satima smo stigli i smjestili se u hotel pored Milana, četiri zvjezdice, ali odmah nam kažu da je doručak isključivo u vremenu 6:30 do 7:15 i ne daju se nagovoriti ovi na recepciji da se to promijeni, nevjerojatno.
Nakon doručka kojeg smo stvarno morali pojesti između 6:30 i 7:15 sati idemo dalje, vozimo se kroz sjevernu Italiju prema Švicarskoj, napuštamo Italiju i gotovo neprimjetno prelazimo granicu, ulazimo u Švicarsku.
Inače hrvatski državljani u Švicarsku ulaze s osobnim iskaznicama, a kako se još ulazi iz Italije, odnosno iz EU čiji smo i mi član, pređosmo granicu bez ikakve kontrole. Ulaskom u Švicarsku i dalje se osjeća duh Italiji, jer je to dio Švicarske u kojem se govori talijanski jezik i nema neke velike razlike od sjevera Italije.
Općenito, ne može se ne primijetiti kako idući od Hrvatske, preko Slovenije, pa Italije do Švicarske sve je skuplje.
Mi smo eto prvi put u ovoj lijepoj i uređenoj zemlji u kojoj su zanimljivo žene stekle pravo glasa tek u drugoj polovici 20. stoljeća, a u kantonu Appenzell su to pravo stekle nevjerojatno, ali istinito, tek 1992. g.
Naime, Švicarska ima oko 8,5 milijuna stanovnika, raspoređenih na 41 285 četvornih kilometara, a najveći grad je Zürich s nekih 400 tisuća stanovnika, nema velike koncentracije po pojedinim gradovima, stanovništvo je raspršeno i naseljeno po prostoru cijele države. Samo za usporedbu, Hrvatska se proteže na površini 56 594 četvorna kilometra i ima oko 4,3 milijuna stanovnika, od čega petina stanovništva živi u Zagrebu i za razliku od Švicarske jako je puno praznog odnosno ne naseljenog prostora.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća moglo se kod nas u javnosti često čuti kako bi mi mogli biti kʹo Švicarska, što je tada zvučalo nestvarno, čak je djelovalo pomalo u našem duhu nekritički i hvalisavo, međutim sada kad se bolje pogleda i usporedi nije to tako niti bila nebulozna tvrdnja, samo što na žalost kod nas i dalje nešto ne štima i negdje zapinje. Sjećam se svojevremeno kao student na RGN fakultetu prije trideset i pet, šest godina pita nas jedan naš tada već stari profesor znate li koja je razlika između Finske i tadašnje države u kojoj smo živjeli, da joj ne spominjem ime i zašto je takva razlika?
Mi smišljamo onako neke suvisle odgovore, pa ovo je, pa ono je, a on kaže ne kolege, ništa od toga, razlika je samo u tomu što tamo žive finci, a ovdje mi.
E to bi se nekako moglo reći i za nas u odnosu na švicarce, to je vjerojatno ta ″mala″ razlika.
Ulaskom iz Italije nailazimo na onaj planinski dio Švicarske, Alpe, sama brda i doline, a mi krećemo cestom preko prijevoja Sankt Gotthard na 2 108 m nadmorske visine, cesta preko njega duga je nekih 26 kilometara, uz napomenu da je ova cesta zimi zatvorena i koristi se tunel.
U ovo doba godine priroda je stvarno lijepa, krasna panorama i krajolici, ali Bože ti hvala kako ljudi žive na tim strminama, osobito zimi.
Zaključujemo da vjerojatno rijetko silaze, jer ako siđu i osjete grad, nećeš ih više lako vratiti gore, kʹo našeg hercegovca kad ode u Zagreb, ne vraća se više.
Ljudi se izgleda bave stočarstvom i možda malo turizmom, a vlasti sve čine da ih zadrže gore, čak su otkup i preuzimanje mlijeka riješili na način da su na nekim mjestima izgradili cijevi za transport mlijeka, kako bi svima olakšali.
Sigurno nije jednostavno skupljati mlijeko cisternama po onako strmim i visokim brdima, a njima je očito važno da ljudi ostanu na tim prostorima, pa je vjerujem i cijena mlijeka takva da je štono se kaže skuplja pita nego tepsija, ali nema veze.
Iznad nas planinski vrhovi sa snijegom, dolje jezera, rijeke, snijeg se pomalo topi s brda, pa se od svakud cijedi i teče voda, a okolo slikovita alpska sela, krave i pašnjaci.
Spoj svega toga daje posebno lijepu sliku, što bi ono rekli ameri pogled za milijun dolara.
Prema Luzernu se spuštamo vijugavom cestom, a vodič nam skreće pozornost na tu i tamo poneko podzemno skladište oružja koja se tuda nalaze i vide se onako malo na površini.
Naime, Švicarska je poznata po svojoj vojnoj neutralnost koju su uspjeli sačuvati i zadržati već 500 godina, osim kratko u vrijeme Napoleona i rijedak su primjer države koja je praktično ostala izvan svih ratova već nekoliko stoljeća, ali vidiš ipak je oružje tu za ne daj Bože.
Inače švicarci su bili poznati kroz povijest kao dobri ratnici, a danas je jedini ostatak njihove vojne tradicije papinska švicarska garda, postrojba zadužena za zaštitu papinske palače i naravno za sigurnost samog pape, našeg Svetoga Oca.
Koliko znam naš fra Branko je tamo misionar i voditelj HKM u Luzern, pa se hvala Bogu ima tko brinuti o našim ljudima.
Prošetali smo najstarijim drvenim natkrivenim mostom u Europi, Kapellbrücke, koji je sagrađen preko rijeke Reuss u prvoj polovici 14 stoljeća i simbol je grada.
Razgledali smo staru gradsku jezgru smještenu duž rijeke i stare gradske zidine, koje uzgred budi rečeno ne naplaćuju.
Usporedbe radi, kod nas u Dubrovniku obilazak starih zidina čini mi se naplaćuju 160 kuna, je da je to neusporedivo, ali ipak da švicarci ništa ne naplaćuju, neobično.
U restoranu i dućanima gledamo na bedž zaposlenika, uglavnom žene, ne bi li vidjeli kakvo naše ime, ima ih čini mi se od svakud, ali nema naših.
Mi u Hrvatskoj mislimo da se sve iselilo, pa sve čudno kako tamo nema našeg svita.
Uz razgledavanje starog dijela grada u turističkoj ponudi imaju još Gletschergarten ili vrt glečera, odnosno ledenjaka, jer su sva njihova jezera zapravo nastala radom glečera, odnosno ledenjaka, tzv ledenjačka jezera, kao naše Blidinje, samo eto oni se sjetili napraviti neku vrstu spomenika glečeru i to ″ne bi vjerovali″ naplaćuju
Nakon Luzerna slijedi nastavak vožnje prema Zürichu, najvećem švicarskom gradu, oko 400 tisuća stanovnika i kažu jednom od najpoželjnijih za život u svijetu, ali odmah dodaju da je to ujedno i ″najprljaviji″ švicarski grad.
Prljav je naravno prema njihovim kriterijima, ma kakvi prljav, ali kad ga gledaš, iako priznajem da sam poprilično subjektivan, nije ništa ljepši niti čišći od našeg Zagreba.
Zürich je stvarno prototip modernog grada u kojem su na neku način spojeni povijesno i novo, smješten je uz jezero, na malo više od 400 m nadmorske visine.
Navodno, ne znam je li točno, kažu da u Zürichu živi oko 170 različitih nacija, ali na ulicama je stvarno tako da imaš osjećaj kako tu ima ljudi iz cijelog svijeta, više ne znaš jesu li turisti ili tu žive, ima ih svih boja i rasa, stvarno šaroliko društvo.
Stižemo u ranim popodnevnim satima, bus nas iskrcava na parkingu iza njihovog glavnog kolodvora, odnosno Hauptbahnhof, ili što bi naši stari gastarbajteri ( generacija mog pokojnog ćaće ) rekli ″banov″.
Grad je stvarno pun ljudi, jako je živo, glavni kolodvor prepun, vlakovi samo dolaze i odlaze, ali nema dalje, tu je zadnja stanica i nema protoka, moraju nazad.
Ispred zgrade kolodvora ogroman broj parkiranih bicikla, a svaki je na neki svoj način označen, kako bi ga vlasnik lakše prepoznao u toj šumi bicikla.
Mora se priznati da im je jako dobro reguliran gradski prijevoz, voze tramvaji, gradski autobusi, lokalni vlakovi, sve vrlo točno i na vrijeme, a tramvaji voze vrlo tiho, nisu one treske kako bi rekli kod nas u Osijeku.
Nismo isprobavali, ali kažu da u gradskom prometu nema kontrola, jer ne bi vjerovali ljudi uredno plaćaju karte i nema onog kod nas poznatog švercanja.
Kad se samo čovjek sjeti koji je to adrenalin i draž bježanja pred kontrolom, a tek ono zadovoljstvo kad si uspio pobjeći, pa tako danas još uvijek u Zagrebu čak i ozbiljni poslovni ljudi se znaju voziti tramvajem jednu, dvije stanice, a da ne plate kartu, pa ako naiđe kontrola uredno se bježi.
Ne znaju švicarci koja su to ″zadovoljstva″ i ″izazovi″, nemaju pojma.
Nakon izlaska iz busa slijedi šetnja glavnom ulicom Bahnhofstrasse, koja je duga oko jedan i pol kilometar, ekskluzivna šoping ulica i navodno u svijetu jedna od najskupljih.
Dolazimo u stari dio grada, razgledavamo crkve Grossmünster, Fraumünster i crkva sv. Petra na kojoj je satni brojčanik s kojim se švicarci diče da je najveći sat na tornju neke crkve u Europi.
Učinile su nam se malo neobične crkve, a onda nam vodič reče da u Zürichu nema katoličkih crkava, tu je reformacija bila u punom zamahu, pretvorili su sve katoličke crkve u protestantske.
U tom naletu su i vani i unutra poskidali sva katolička znamenja, kipove, slike, freske, vitraje i kad uđeš unutra crkve gotovo prazne, nema ništa, imaš osjećaj da je zgrada što bi se ono na našem hrvatskom reklo ″robau″, nekako hladno, kao da nije crkva.
Hvala Bogu da su naši svećenici i Crkva to na vrijeme prepoznali kao problem i organizirali misije svukuda po Švicarskoj, tako da naši ljudi imaju gdje otići na misu, družiti se i obogatiti svoj duhovni život u tuđem svitu.
Vidiš ti, kakva su to došla vremena, nekada su naši franjevci u turskog doba, pa i prije za vrijeme bogumila dolazili iz zapadnoeuropskih zemalja i bili misionari u Bosni i Hercegovini, a danas idu u drugom smjeru, idu iz Bosne i Hercegovine u misije i pastoralno djeluju po zapadnoeuropskim zemljama.
Nastavljamo dalje po Zürichu, prelazimo preko jednog od brojnih mostova na rijeci Limmat koja tu negdje istječe iz jezera Zürich i hodamo šetnicom uz jezero do zgrade opere, Opernhaus Zürich.
Interesantno je da je zgrada opere projektirana i izgrađena prema projektu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i to nekoliko godina nakon izgradnje našeg HNK, pa je odmah i na prvi pogled vidljiva sličnost.
Općenito, u svim je gradovima izgrađeno jako puno mostova, pa im rijeke ne predstavljaju nikakve probleme ni barijere, a kad usporedimo naš Zagreb i Savu, tolike su mogućnosti, a nama i danas Sava izgleda kao problem, ne Bogom dana ljepota.
Mi crveničani smo hvala Bogu davno prepoznali važnost mostova i sve njihove prednost pa preko naše Ričine izgradili čak njih pet, kakvi švicarci, jači smo
Nakon što bi se reklo službenog obilaska kasno popodne smo imali slobodno vrijeme za svoje aktivnosti, ručak, piće, šoping i tako.
Nakon ručka smo otišli na pivo i to smo u prolazu naišli na parkiran kamiončić, kao neka srednje velika kamp kućica, ispred postavljeni stolovi i stolci sve to u manjem parku, ispod nekoliko uredno potkresanih drveća i toči se pivo.
Popili jedno pristojno veliko točeno pivo, platili 8 franaka, to je preko 50 kuna, ali se tješimo Švicarska je to, pa je i normalno da je pivo preko 50 kuna.
Zaključujemo da ovo nije zemlja u kojoj se može onako zapiti, kao kod nas i prilično je jasno zašto oni svi sebi sami plaćaju piće.
Teško je i zamisliti da netko zove piće za cijelu birtiju, kao što je to običaj dolje kod nas, doduše vjerojatno je i kod nas sada toga sve manje.
Nakon piva lagano se vraćamo prema mjestu gdje nas je ostavio bus i gdje će nas pokupiti.
Svratimo u jednu parfumeriju u ulici Bahnhofstrasse, vidimo značajna sniženja, zgodno za obaviti mali šoping.
Poslije obavljenog šopinga smo skoro pa ispred te parfumerije sjeli na klupu malo odmoriti i sjetili se kako imamo taman toliko vremena do polaska busa, mogli bi izmoliti krunicu.
Ulica puna ljudi, prolaznika, vrlo živahna ulica, a mi sjeli i molimo Gospinu krunicu.
Ljudi prolaze sa svih strana, na kraju je pored nas, na rub klupe još i sjeo neki od prolaznika, onako pristojan lik, a mi molimo li molimo.
Vjerojatno su se neki prolaznici, a i on sigurno čudili šta se onih dvoje raspravljaju, broji li ona broji, ali odgovara i on njoj, ne da se ni on.
Malo neobična slika i sigurno ne baš česta pojava da dvoje turista sjedi na sred glavne ulice, na klupi u Zürichu, možda svega tri, četiri metra od tramvaja i mole krunicu, ali eto to smo mi hrvati.
Uvečer smo stigli i smjestili se u hotelu IBIS, dvije zvjezdice, isti kao i onaj u Italiji od 4 zvjezdice s tim da je doručak normalno od 6-10 sati, a prolazeći prema hotelu vidimo caffe Balkan, vrlo originalan naziv, nema što, a sigurno su mu gosti sve sami švicarci.
Mora se priznati uredni su ovi švicarci, sve neki red, posloženi, ali brate nekako i previše, nije to za nas, nema one naše improvizacije i onog kad ne znaš šta te čeka i kakav će te lik dočekati na šalteru, ili kakvom uredu, pa unaprijed smišljaš priču, da ne kažem obranu.
Evo pada mi na pamet naš nekadašnji matičar u Mesihovini pokojni Mijo, za kojega nikad nisi znao kakvog će te raspoloženja dočekat kad uđeš kod njega.
Davno je to bilo, tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bili smo osnovna škola i trebaš onako jednom godišnje za nešto izvaditi rodni list ili potvrditi ćaći onaj nekadašnji yu-6 ili tako nešto.
Da ne bi matere morale ići pješice i klapati samo radi toga u Mesihovinu, onda smo mi to obavljali, normalno, bilo nam je usput poslije škole.
Čim ulaziš kod njega već znaš ili barem misliš da si nešto kriv i strogo paziš kako kucaš, a on te dočeka mučan, odmah se s vrata na te dobro izdere, ne znaš kud ćeš, jedva kažeš što trebaš, što si došʹo.
On s cigarom u ustima lupa po onoj pisaćoj mašini, lupi žig ( samo ga je pokojni Burija jače lupao ) i bez riječi pruži papir, a ti kad ga uzmeš i izađeš vani, pazeći pri tomu naravno da nema propuha i da ne lupe vrata, zadovoljan, dobro je prošlo, kʹo da si ne znam šta obavio
Sad zamisli dođeš po kakav papir u Švicarskoj i ljudi ti sve naprave bez galame i stresa, normalni, ljubazni, kakav užas, ne možeš vjerovat, šta je ovo.
Kad izađeš vani iznenađen takvim pristupom zaključiš jesu ovi svaka čast ljubazni i sve to, ali ipak misliš nešto fali, a onda se sjetiš, pa da, di je ono nezaboravno zadovoljstvo i olakšanje koji si osjetio kad si izašao od našeg matičara, fali to.
U jutro nakon doručka nastavljamo dalje, nova destinacija je Bern koji je u prijevodu dobio naziv po medvjedu, što nam odmah budi asocijaciju na naš Medveščak ili još više na Medvedgrad, naš Oltar domovine.
Grad je to od oko 130 000 stanovnika, smješten na obalama rijeke Aare i glavni je Švicarski grad, iako mnogi na prvu misle da je to Zürich, kao najveći njihov grad.
Za ljubitelje čokolade poznat je i po tomu da je u njemu nastala ona toblerone trokutasta čokolada.
Znam da je ovdje puno naših crveničana od Gudelja do Karačića, pa mislim subota je, možda sretnemo koga od njih, da se popije pivo, kava.., kao kod nas u Zagrebu na trgu, ništa, nema nikoga, očito drugi su ovdje običaji i navade.
Otišli smo do starog dijela grada, pogledali katedralu Münster, kažu najveća švicarska katedrala, koja je nekada bila naravno katolička crkva, na kojoj za divno čudo reformatori nisu porušili reljef i kipove iznad ulaza, odnosno na pročelju katedrale.
Slijedio je obilazak gradske vijećnice, Zytglogge -srednjovjekovnog tornja sa satom i pokretnim lutkama koje zvone, te bernske promenade s natkrivenim trgovinama u dužini nekoliko kilometara.
Prema riječima vodiča to je najduža trgovačka promenada u Europi, a na njoj se nalazi i kuća u kojoj je nekada živio nobelovac Albert Einstein, što je naravno posebno obilježeno.
Baš je taj dan u tom dijelu starog grada bila organizirana promocija električnih vozila i Swiss e-prix, pa je bila iznimno velika gužva, koja je popodne i večeri vjerojatno dodatno eskalirala, nama priznajem taj događaj i gužva uopće nisu bili interesantni.
Poslije programa razgledavanja slobodno vrijeme smo iskoristili tako da smo otišli do trga nedaleko od spomenute promenade, svratili na terasu kafića Cuba i tamo ispijali čak pristojan mali macchiato po cijeni 4,5 franka, oko 30 kuna, uz napomenu da se kod nas može dobiti dosta bolji za 10 kuna.
Unutra sve odiše Cubom, neuredni zidovi, to je kao štosno, na WC-u koji je dvije etaže ispod u podrumu natpis na španjolskom Mujeres i Hombres.
Sva sreća da sam u srednjoj školi čitao kaubojske Laso romane i gledao kaubojce na televiziji pa mi je bilo poznato da je hombres muški, a onda mujeres mora da je ženski wc, tako da sam usmjerio i ženu kud joj je ići.
Završavamo posjetu Bernu i idemo dalje prema Lausanne, a uz autocestu cijelim putem, svako malo industrijski objekti i pogoni, nema što, tamo se očito radi i proizvodi.
Lausanne je na obalama jezera, predivan mali grad u kojem je sjedište Međunarodnog olimpijskog odbora i naravno da smo posjetili olimpijski muzej i obvezno se fotografirali ispred spomenika Vaska Lipovca našem sportskom velikanu Draženu Petroviću.
U Lausanne smo se zadržali relativno kratko i nastavljamo dalje prema Ženevi uz obalu Ženevskog jezera s jedne strane, a vinogradi, voćnjaci, pašnjaci, šuma s druge strane.
Dolazimo u Ženevu oko 15 sati popodne, to je drugi najveći grad u Švicarskoj s oko 200 tisuća stanovnika, nalazi se na mjestu na kojem se Ženevsko jezero ulijeva u rijeku Ronu.
Ženeva je jedno od sjedišta Ujedinjenih naroda s nekoliko interesantnih stvari kao na primjer katedrala svetog Petra, engleski vrt, cvjetni sat i Jet dʹEau vodoskog koji vodu baca 140 m u zrak i koji je simbol Ženeve.
Grad u kojem je nekada u jeku žestoke reformacije, krajem šesnaestog i počekom sedamnaestog stoljeća kao svećenik i biskup djelovao sveti Franjo Saleški, svetac i naučitelj crkve, izvrstan teolog i propovjednik koji je svojim djelovanjem uspio vratiti u katoličansto desetke tisuća ljudi.
Po ovome izvanrednom svetcu je sveti Ivan Bosco nazvao red kojeg je osnovao u 19 stoljeću, red Salezijanaca, ili Družba svetoga Franje Saleškog, koji danas tako uspješno djeluju u cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj, a osobito kod nas na Jarunu u župi Duha Svetoga.
Ovo je dio Švicarske s francuskim štihom, ali su ovdje ljudi jako ljubazni i sve će vam odgovoriti na engleskom, što inače nije baš svojstveno francuzima, ali kako ovo ipak nisu francuzi već švicarci i to je moguće.
Grad je to vrlo skupih dućana i trgovina, a svako malo neka vrlo ekskluzivna trgovina satovima, a kako i ne bi kad su satovi švicarski zaštitni znak, po tomu su svjetski poznati.
Otišli smo na pivo i sladoled u centru i već po ustaljenoj praksi konobari, odnosno ovaj put konobarice iz Azije, mogle bi biti čini mi se ovaj put iz Filipina ili tako nešto.
Nemamo se ni mi više što čuditi i kod nas će uskoro tako biti, naši odoše, netko ih mora zamijeniti.
U večernjim satima dolazimo u hotel Porte de Geneve koji je smještaj u francuskom dijelu Ženeve, naravno jeftinije, hotel s tri zvjezdice i odmah nam govore da je doručak za cijelu grupu u nekoj maloj prostoriji, taman da svi posjedaju i udaraju stolcima i nogama jedni u druge, velika prostorija prazna, ali ne može, nevjerojatno.
Vodič pregovara i nagovara ih da nam daju jesti u većoj prostoriji, ali ne, ne može, uz to još čovjek na recepciji reče kako doručak ne može ranije od sedam sati, jer su njihovi sindikati to izborili za svoje radnike, što je nama doduše i pasalo, ali eto kaže sindikat ne da ranije.
Zadnji dan, jutri poslije doručka krećemo u Chamonix, malo, ali stvarno izuzetno lijepo mjesto, puno restorana, kafića, iznad lete desetci paraglajdera, a u sred mjesta lijepa, mala crkva u kojoj je taman započinjala misa, jasno na francuskom i upravo pod tom misom su djeca obavljala prvu pričest.
Sunce je tako lijepo grijalo kʹo u nas kad je ono vedro, pa čisto i plavo nebo, okolo zelenilo, na vrhovima Mont Blanca snijeg i veliki ledenjak koji je krenuo od vrha i zaustavio se na sred brda, kʹo da nešto čeka.
Ovdje je mala kava s mlijekom na terasi kafića ″samo″ 2 eura, što u odnosu na Švicarsku ispada jeftinoća, a mladi konobar, francuz na kraju nam je još zahvalio na hrvatskom.
Napuštamo Chamonixa oko podne, ulazimo u tunel Mont Blanc i vozimo se 10 minuta kroz tunel, a vodič nam ispriča tragičan događaj u kojem je 1999. g. zbog požara u tunelu poginulo 39 ljudi, među njima i jedan hrvat.
Nakon prolaska tunelom nastavak ugodne vožnje kroz Italiju, Sloveniju i tako sve dalje prema kući, a nakon puno prijeđenih kilometara konačno oko ponoći dolazak doma u naš lijepi Zagreb.
Tekst: Ivan Ivić Radoš
Slike: Ivan Ivić Radoš
