Blog

O Božiću u Crvenicama

Adventska svijeća i vijenac (5)

Nekako čim se sjetimo Božića i božićnih dana odmah nam nešto toplo i ugodno oko srca, vjerujem da je to većini ljudi najdraže, najljepše i najradosnije doba godine, vrijeme istinske obiteljske topline, radosti i druženja.

Kad nas još sjećanje vrati u djetinjstvo i naveže na taj poseban ugođaj, onda je to stvarno neopisiv osjećaj, koji je naravno uvijek i nadasve osoban i kao takav je ovdje izrečen.Božić se u nas u višestoljetnoj tradiciji uvijek proslavljao s nekim posebnim dostojanstvom i toplinom, odnosno običajima do kojih se držalo s naglašeno izraženom ozbiljnošću i ljubavlju.

U kršćanskom katoličkom svijetu već stoljećima božićni dani započinju s Došašćem ili Adventom, održavaju se mise zornice, čeka se i slavi sveti Nikola, ali kod nas u Crvenicama „ne“, u nas je sve započinjalo jedno dva tjedna kasnije. Došašće je samo po sebi vrijeme radosnog i odanog iščekivanja, a koje se zapravo dijeli na dva dijela, pri čemu je u prvom dijelu, prva dva tjedna naglasak na pripravi i iščekivanju drugog Isusova dolaska, odnosno Njegovog slavnog povratka, a u drugom dijelu, druga dva tjedna je naglasak na pripravi i iščekivanju Njegovog rođenja, odnosno svetkovine Božića. Ovaj prvi dio mi bi nekako preskočili, kao da se za njega nije niti znalo. Kako u nas nije bilo vanjskih obilježja, a čovjeku, osobito djeci i mlađima ako nema vanjskih znakova možeš pričati i govoriti koliko hoćeš stiglo je Došašće, započela je nova crkvena godina, džaba ti je, ne sjeda nikako i ne prima se.

Tako recimo dok su se u većem dijelu Hrvatske od početka Došašća pa sve do Badnjaka redovito održavale mise zornice, svaki dan, obično u šest sati u jutro i na taj način se svakodnevno osvješćivao i duhovno pripremao puk kršćanski da se događa i da će se dogoditi nešto veliko, u nas nekako kao da se mise zornice nisu ni održavale, niti je naš svit nešto posebno išao na njih. Može se pretpostaviti da je tomu tako zbog velike hladnoće i niske temperature u to doba godine u našem duvanjskom kraju, crkva malo udaljenija i hladna, nema grijanja, išlo se pješice, pa je posljedično bio slabiji odziv, slijedom čega onda ni tradicija nije mogla zaživjeti. Međutim, zadnjih godina se sve pomalo mijenja, mise zornice nam postaju sve draže i ljudi sve više i rado sudjeluju na njima. Mi smo živeći dugo godina u Zagrebu i tek nakon dosta godina otkrili čari i ljepote zornica, pa danas rado odemo na njih, pri čemu treba naglasiti kako su ove mise zadnjih godina baš iznimno popularne, crkve su prepune, a što posebno raduje na njima se može vidjeti veliko mnoštvo mladih.

U vremenu Došašća i to na kraju prvog tjedna mjeseca prosinca obilježava se sveti Nikola, zaštitnik djece i pomoraca, blagdan koji se inače u zapadnom svijetu obilježava tradicionalno već stoljećima, dan kad se prigodno darivaju djeca, običaj koji je i kod nas prihvaćen i obilježava se, ali tek uspostavom Hrvatske države, odnosno zadnjih tridesetak godina. Prije toga, u komunizmu to je bilo nešto nezamislivo i nečuveno.

Sjećam se kako su naši ljudi još tamo početkom ili tijekom sedamdesetih godina govorili kako se u Njemačkoj obilježava „neki“ sveti Nikola, Nikolaus, ili kako ga oni zovu Sinterklaas, mi naravno nismo imali pojma o čemu govore, mislili smo šta im ga je to. Sad kad se malo razmisli, pa bilo je tu skroz objektivnih razloga zašto se u nas kroz prošlost nije slavio, niti dočekivao sveti Nikola i zašto se nije razvila takva tradicija. Em, petsto godina turskog zuluma s jedne strane, em, veliko siromaštvo s druge strane, ljudi naprosto nisu imali što niti za jesti, a kamoli dijeliti djeci nešto, nekakve darove. Kako ćeš pripremiti čizmu kad djeca takvo nešto nisu niti imala, pa tako recimo u vrijeme djetinjstva naših roditelja, da ne kažem još ranijih generacija, baba i didova, najčešće su bili bosonogi, ili neka improvizacija, stariji su u najboljem slučaju imali one opanke oputnjaše koje su sami izrađivali. Uz to što se nije imalo što od obuće staviti vani, velika je i neimaština, pa jadni roditelji sve da su i htjeli nisu niti imali što staviti u čizmu. Tek tamo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, odnosno u vrijeme djetinjstva moje generacije i polaska u osnovnu školu pojavile se one Borovo gumene čizme i opanci zvani bate. Jedino se njih moglo naglanjcati i staviti vani, ali kako nije bilo običaja, k tomu vani zima, pa su veliki izgledi da ti samo snijeg i led napune i zatrpaju tako postavljenu čizmu, jasno da se onda nije niti pokušavalo.

I tako kao djeca normalno da nismo slavili niti dočekivali svetog Nikolu, potpuna nepoznanica, ali bez obzira na to i mi smo isto imali svoje predbožićne radosti. Umjesto svetog Nikole, dva tjedna prije Božića, na treću nedjelju Došašća imali smo Materice, a tjedan dana prije Božića, na četvrtu nedjelju Došašća imali smo Očiće. Tada su nam obično za te dane nešto darivale matere, na Materice, a ćaće na Očiće, odnosno „cinili“ su nam se kako se to zvalo i govorilo, zapravo darivanje slično kao za svetog Nikolu. ″Cina″ nije u materijalnom smislu bila nešto, poneki orah, lišnjak, bombona, ili možda samo kocka šećera, odreže se malo pečenice, rijetko nešto drugo, ali je i to bila poruka darivanja i dobročinstva, baš smo se veselili tomu. Kako su ćaće uglavnom bili u Njemačkoj, jedini je problem bio ako nisu stigli kući prije Očića, a često nisu, njihova je cina bila slaba ili bolje reći nikakva.

Kad smo bili djeca i imali možda desetak godina bilo je nekih naši ljudi, istina jako rijetkih izuzetaka, koji su imali takav pristup da se prije cine s njima trebalo jačati, čupati, vezati, doslovno ih „maltretirati“, čak se donosio i konop s ″prijetnjom″ da će ih se ″višat″, ako se ne cine. Naravno, nakon svega toga bi se izvukao neki slatkiš tipa medenjak, bombona, karamela, odreže se malo pečenice i slično, cina bi se ″pošteno otplatila″. Opet, bilo je onih drugih i to ne tako malo, koji nisu držali do toga, nisu prepoznavali ljepotu darivanja djeci i ne bi im dali ništa za cinu. Čak što više bilo je takvih koji bi na pitanje djece „’oćeš li mi se ciniti“ ili „šta ćeš mi dati za cinu“ znali odgovoriti „govno ću ti se cinit“. Unatoč tomu, uopće nije bilo razočarenja ako nema cine, naime tada se djeci nije baš ugađalo, neka djeca nisu ništa niti očekivala, pa onda nije niti moglo biti razočarenja ili bi se u konačnici vrlo brzo prešlo preko toga. Ova današnja djeca imaju toliko toga da više ne znaš što kupiti, nisi više niti siguran hoće li ih uopće ono što si kupio i razveseliti.

Eto tako je za nas umjesto Došašća i svetog Nikole ovo bio pravi početak božićnih dana, tek tada smo, dva tjedna prije Božića počeli osjećati duh Božića, a dolazak ćaće iz Njemačke obično tih dana pred Božić je dodatno davao draž i radost svemu.

Mora se priznati da smo mi kao djeca posebno i s nekom osobitom radošću iščekivali i doživljavali Badnjak. Naročito je bio doživljaj kad bi ćaća ulazio uvečer u kuću, s već pripremljenim badnjacima, koje nosi u naramku i žakom slame na ramenu, a koji su svako na svoj način imali određeno značenje. Badnjaci su bila tri drveta takve dužine da ih je bilo moguće staviti i naložiti u šporet, pri čemu su se birala mlađa i zdravija drva, a na svakom su bila urezana tri križića. Tri drveta i na njima urezani križići su predstavljali Sveto Trojstvo, a sama riječ Badnjak zapravo dolazi od starocrkvenoslavenskog glagola „bdjeti“ ili od glagola „razbadriti se“ što znači razbuditi se, biti budan, a kako se iščekuje Isusovo rođenje, ponoćka i priliči da smo budni. Slama je opet na svoj način predstavljala početak proslave blagdana Božića i označavala je mjesto, odnosno uvjete u kojima se rodio Isus. S uzbuđenjem smo čekali ćaćin ulazak i pozdrav: „Faljen Isus i Marija, na dobro vam došla Badnja večer“ i nastavno na njega naš odgovor: „I s tobom Bog da zajedno“.

Slijedilo je vađenje slame iz žake i prostiranje uglavnom ispod stol u dnevnom boravku i stavljanje badnjaka u šporet i njihovo loženje, sve u znak Isusova rođenja u štali i nadolazećeg Božića, odnosno znaka rastjerivanja mraka i pobjede nad zlom. Nakon toga slijedila bi molitva, uglavnom bi to bila molitva Pozdrava Gospi. Obično bi mater znala baciti u slamu koji orašaka i lišnjak ubran te jeseni u Laticama, Badnju, možda u Poljicu i eventualno neku bombonu ili karamelu, a mi bi ih onda tražili u slami i kupili. Tada kod nas nije bilo božićnog drvca, niti jaslica, niti darova ispod njih, sve je bilo obuhvaćeno badnjacima i slamom, eventualno ponešto razasuto u slami.

Sigurno je rad i boravak naših ljudi u Njemačkoj utjecao da su kasnijih godina i kod nas uvedene neke kulturološke novine i usvojeni neki novi običaji, dok su neki stari potpuno nestali. Naime, tijekom godina rada u Njemačkoj naši su ljudi uvidjeli kako se tamo za Božić ukrašava božićno drvce, čak što više već početkom Došašća, pa su vjerojatno i oni zaključili što ne bi i mi tako nešto u svojim kućama. Tako je zapravo tijekom ili negdje krajem sedamdesetih godina u nas zaživio običaj, odnosno krenulo je i u našim kućama ukrašavanje božićnog drvca. Ukrašavanje božićnog drvca ili kako su ga naši gastarbajteri zvali „krizban“ je na taj način polako ušao u naše obitelji i danas je neizostavan u vrijeme božićnih dana, nitko više gotovo da ne spominje slamu, svi se navikli, a kako je puno urednije i čistije, više izgleda nema žala za starim običajem. Danas je eto potpuno nestao taj stari običaj prostiranja slame u kući na Badnjak, poneko još možda unosi i loži badnjake, vjerojatno i to sve manje, a možda bi bilo skroz lijepo ne samo sjetiti se tih naših starih običaja, već ih i obnoviti, ovako još samo ostaju u uspomenama starijih generacija.

Na Badnjak se uredno postilo, pa je tako poslije navedenih obreda slijedila posna večera, nakon čega se obično do ponoćke, na šporetu kuvao kiseli kupus i suvo meso za sutrašnji, svečani božićni ručak. Dok su djeca bila manja i još nedovoljno odrasla za ići na ponoćku rano bi išla na spavanje, uzbuđeno iščekujući sutrašnji Božić i obilazak po kućama u kraju. Naravno, kasnije kad se malo odraslo, srednja škola i stariji znalo se otići po selu i uz poneko vino dočekati ponoćku, pa pješice u Seonicu i tako nazad. Neki stariji su nosili zobnice i u njima malo pečenice, kruva i rakije pa bi se to nakon mise, uz prigodno čestitanje jelo i pilo. U povratku je bio običaj obvezno svratiti kod rodbine, a s obzirom da više nije post, malo zameziti i kući na spavanje, najčešće u tri, četiri sata ujutro.

Sam Božić je protekao u obilasku kuća u kraju, išlo se u čestitare u različitim skupinama, veselo i nerijetko uz pjesmu i gangu. Lijepo je da se ovo zadržalo i do danas, samo se izgleda povećao broj kuća i proširila se baza za čestitanje, pa je čestitarima postalo sve zahtjevnije. Obilazak i čestitanje se obvezno završavalo do ručka, a kako se obično na sam Božić nije išlo na misu tako je ručak bio središnji obiteljski događaj, oko kojeg se, uz paljenje svijeća okupljala obitelj. Meni je posebno zanimljivo bilo poslije ručka, uz molitvu, pratiti gašenje svijeća kruvom umočenim u vino, kojeg je obavljao moj ćaća, tradicija koju sam nastavio i isto to radim i ja na Božić poslije obiteljskog ručka, a što me čini posebno sretnim i zadovoljnim, vrati me nekako u već davne godine.

Treba naglasiti da je tih godina, dok smo išli u osnovnu i srednju školu bilo posebno izazovno radnim danom, a tada je radni dan bila i subota, ostati doma i na Božić ne ići u školu. S obzirom da se u komunizmu Božić javno nije slavio, čak suprotno pokušavali su ga umanjiti i razvodniti, a najradije bi ga zabranili, nastava je bila redovno i mi smo zapravo morali ići na Božić u školu. Međutim, bez obzira na upozoravanja nastavnika danima prije Božića da se ne izostaje s nastave, da se obvezno mora doći u školu, mi nikad nismo išli, stvarno su bili rijetki oni koji bi taj dan došli u školu. Direktor škole i nastavnici valjda za to nisu imali rješenja, tako da na kraju čak nismo dobivali niti neopravdane sate, očito je i njima bilo besmisleno kažnjavati svu djecu, s tim nisu ništa postizali, pa su i oni vjerojatno prema smjernicama iz komiteta zaključili ne talasaj i ne diži prašinu oko toga. Treba reći da je dio nastavnika išao u crkvu, nisu bili u partiji, pa su s jedne strane kao razrednici morali upozoravati djecu na obvezu dolaska u školu, a s druge strane im je bilo drago, jer kad nema djece nisu ni oni imali što raditi, pa su zasigurno mogli ranije kući.

Nema sumnje, smisao Božića i božićnih dana je biti sa svojima, obitelji, prijateljima u radosti doživljaja Božića, a što je ujedno uvijek bio i bit će najveći i najljepši božićni poklon, prava i istinska vrijednost. Istina, danas se već od Došašća počinju uređivati i ukrašavati kuće, zgrade, ulice, trgovi, što sve skupa daje Božiću neku drugu, više svjetovnu dimenziju i sve ono što je zapravo suprotnost od istinskog značenja Božića. Mora se priznati da ova pretjerana komercijalizacija Božića kao da je umanjila radost samog iščekivanja Božića, ali Bogu hvala naši običaji unutar naših domova i dalje se drže i još uvijek se ne daju skroz ugroziti od vanjskog sjaja i blještavila, nadajmo se da niti neće.

Na kraju, svim dragim crveničanima, ma gdje se nalazili ove izazovne dvije tisuće dvadesete, ″Na dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo″!

Zagreb, u Došašću 2020. g

Ivan Ivić Radoš

 

Podijeli ovaj članak