Blog

KORONA NAŠA SVAGDANJA

koro

Hvala ti Bože, evo kažu ne samo naši, već i svjetski epidemiolozi i infektolozi kako korona virus pomalo posustaje i slabi, pa se i kod nas krenulo s popuštanjem ili kako je danas popularno reći relaksiranjem mjera protuepidemijske zaštite.

 

Ne možeš vjerovati kako li je samo ta sitna i oku nevidljiva, što bi naši dalmatinci rekli beštija na brzinu skroz promijenila životne navike i živote svima, ne samo kod nas već u cijelom svijetu.

Po tko zna koji put se ponovno pokazalo kako strah od bolesti i medijsko pumpanje imaju tako nevjerojatnu snagu, u što smo se i sada uvjerili i to u svoj svojoj punini.

Doduše ovaj put ne i s razornim učinkom, jer bilo je mora se priznati u toj medijskoj navali i puno korisnoga, sa željom pomoći zaustaviti, odnosno ugušiti ovu nevjerojatno brzo šireću pandemije.

Kad bolje razmisliš tako nam je zapravo u svim drugim temama ove naše životne i društvene svakodnevnice, kako li samo mediji nameću, usmjeravaju i kroje neka pravila i trendove često mimo zdrave životne i božanske logike.

U toj cijeloj šumi informacija čovjek se pita kako razaznati one prave, istinite od onih često lažnih, koje da bi zvučalo onako svjetski mnogi rado zovu fake news.

Nema tumača vijesti, pa ljudi naprosto vjeruju uglavnom svemu što čuju, a u strahu se svašta primi.

 

Kad je krenula priča o virusu i pandemiji, mislilo se to je negdje tamo daleku, u Kini, neće to nas, ali vrlo brzo, na žalost došlo i do nas.

Svi mediji i pisani i elektronski puni koronavirusa, odjedanput počeli ljudi u svakome vidjeti hodajuću zarazu, nekako palo u drugi plan ona evanđeoska svaki ti je čovjek bližnji tvoj.

 

Izađeš vani i gledaš hoćeš li koga sresti, kad ga sretneš bježi on, bježiš i ti na drugu stranu ili samo skreneš desno, odnosno lijevo, kao eto tamo si svakako trebao ići.

Na sve strane se traže i kupuju maske, dezificijenti, rukavice, a količine ograničene, ne pita se koliko košta, nema veze samo daj nek se nađe, jer to može biti spas, na tržištu se svašta nudi, sve se prodaje.

Čim netko ne daj Bože u neposrednoj blizini zakašlje, pa da je i ova proljetna alergija, odmah se svi okolo uzvrte, uznemire i sumnjičavo gledaju, strah se nekako uvukao, skoro paranoja.

Kihanje može, kažu to je ok, nije korona.

Peru se ruke i špricaju svako malo, otanjčat će nam koža od toga, k’o od kupanja što bi rekli naši stari, ali nema veze, tako treba i mora se.

 

Tako žena i ja jedan dan u toj cijeloj atmosferi otišli malo prošetati gore iznad Gajnica u Zagrebu, idemo kao malo u prirodu, mislimo nema gore nikoga, pa ćemo slobodno i komotno hodati kroz šumu i na zraku.

Zapravo smo se prvo provozali autom nekoliko kilometara po Zelenoj magistrali, parkirali sa strane uz cestu na jednom proširenju i onda krenuli po makadamskom putu koji je zatvoren rampom, ne idu vozila samo pješaci.

Hodali mi tako petnaest, dvadeset minuta, nema gotovo nikoga, kad ono odjednom vidimo iza jednog zavoja prema nama u susret ide jedna skupina ljudi, njih pet, dođoše bliže nama, kad ono pet kineza, tri muškarca i dvije žene.

Jedan od njih nosi veći svežanj šparoga, nabrao negdje, a mi kad smo ih prolazili, iako je put širok sigurno barem dobrih četiri, a možda i pet metara, skoro ugazili u šumu sklanjajući se od njih, ne možeš vjerovat, otkud kinezi baš sada i ovdje.

Mi se kao mudro sklonili s Jaruna, da smo među što manje ljudi, a ipak malo na zraku, kad oni u cijelom Zagrebu našli baš doći ovdje i mi eto naletimo na njih, jer naravno mislimo čim su kinezi, Bože moj mora da su pod koronom.

Sve ovo skupa, karantena, izolacija udarilo nama i našem mentalnom sklopu na najdraže i najslađe, na okupljanja i druženja po kafićima i terasama, sportskim manifestacijama, roštilj druženjima i što je posebno osjetljivo i našem čovjeku nezamislivo onemogućilo nam okupljanja u našim crkvama na misama i ostalim bogoslužjima.

 

Svi znamo da je velikoj većini naših ljudi nezamislivo ne otići na kavu subotom ili nedjeljom poslije mise, a sada se sve odvija doma u stanu, u dnevnom boravku, a ako kojim slučajem imaš prostora na balkonu, ili nekoj terasi, ludilo, tko ima dvorište ispred ili oko kuće taj je glavni, gazda.

 

Ljudi u kući stvaraju virtualne kafiće, pije se kava doma, sad čak više nije nužno da je espreso, može bilo kakva i najednom sve dobro.

Evo navodim sebe kao primjer, kolika je kod mene bila navika ispijati kavu subotom, a i nedjeljom u Vivasu, kvartovskom kafiću, preko puta našeg stana na Vrbanima, da čak i moj mali dvogodišnji unuk Pavle, kad dođe kod nas, izlazi iz auta i čim vidi Vivas svojim specifičnim izgovorom kaže idemo piti kavu.

 

Život stao, sve se zaustavilo, nema niti putovanja, javni prijevoz ne vozi, ne može bez propusnice i tako četrdeset dana, vjerujem nije slučajan taj biblijski broj.

Za vjernički puk nema misa u crkvama niti bilo kakvih bogoslužja, sve se prebacilo na on line, na televiziju i youtube kanale.

Kažu istraživanja o gledanosti da je prijenos nedjeljne svete mise na Hrvatskoj radio televiziji jedno vrijeme bila najgledanija emisija.

 

Sva sreća da imamo tako krasne i izvrsne svećenike, Bože ih podrži, koji su naravno i dalje držali mise, ima misa, nisu prestale, samo bez naroda malo neobično i što bi naš svit rekao nekako gluvo.

Vrlo brzo su se oni uz pomoć angažiranih i vrijednih vjernika i laika organizirali i prilagodili, našli su način kako se približiti i prenijeti riječ božju puku, koristeći modernu tehnologiju i sustave.

Super, obitelji u kućama formirale male obiteljske crkve, jer uglavnom se stalno doma, ima se vremena i sve se lijepo prati i moli.

Je da je tijelo zatvoreno, ali su srce i duh otvoreni, a to je ona istinska sloboda.

 

Sve me to onako malo podsjetilo na naše onemoćale stare, koji više ne mogu ići nedjeljom na misu, pa gledaju i prate misu kod kuće, na televiziji.

Odmah se sjetim svoje punice Anice dolje iz Radišića u Ljubuškom, kako je inače već starija žena, ona tako već nekoliko godina prati nedjeljne mise, a ostalim danima preko radija sluša krunicu i misu iz Međugorja.

Tko bi još nedavno mogao pomisliti da ćemo i mi tako, a eto vidi i mi sada na isti način pratimo mise i moram priznati sasvim je uredu.

 

Međutim, nakon mjesec dana karantene, odnosno izolacije već fali crkva i pomalo došlo do zasićenje on line misama, a i mlađim ukućanima Bože mi oprosti pomalo dosadilo, tako da je mom kumu koji je gledao već drugu misu tog dana njegova kćer rekla daj tata malo ugasi tu televiziju, to ti je treća od jutros.

 

Ljudi postaju inovativni, osmišljavaju se različite tjelovježbe tipa polusatni brzi hod ili trčkaranje po stanu, da se ipak ne ispadne totalno iz forme, vježba se, čak i moja kćer Iva, počelo se više međusobno razgovarati u obitelji, neki idu dotle i kažu počneš uviđati kakvu ti djeca imaju boju očiju, prije nisi ni znao, puno više obiteljske molitve, zaključiš da i rad od doma uopće nije tako loš.

Možda nakon ovoga i demografska slika bude bolja u našem narodu, tko zna.

 

Počnu te interesirati nove tehnologije, što ćeš, treba ti za rad na daljinu, razgovori i sastanci preko raznih sustava videokonferencija i jedno ti vrijeme ne fale fizički kontakti, grljenja i ljubljenja s rodbinom i poznanicima već si u virtualnom svijetu i kako ono kažu u kojem zajedno samujemo.

Neki opet govore, ma ovo je super, a moj jedan prijatelj kaže eto samo da se od ovoga ne umire, ja bi ovako potpisao za stalno, drugi kažu dobro je malo se troši, može se i uštediti, ne provodi se vrijeme više u shoping centrima i raznim dućanima, troši se samo za najnužnije i najosnovnije, pa onda ostane ponešto i na računu.

 

Međutim uz sve navedeno pojavilo se i niz manjih problema, pokazuje se i lošija strana karantene, recimo nemaš se di ošišati, a dlake k’o lude rastu svukuda, vidiš ono svit sve redom hoda neošišan, čak je i naš premjer ravnao onu svoju bujnu frizuru s većom količinom gela kako bi ona imala kakvu takvu formu.

Žene opet imaju problem farbanja kose, izraslo brate i otkriva stvarnu sliku i stvarno stanje godina, same se farbaju, šta će, a nekima opet nokti poispadali i ostali nekakvi ostaci kao da ih je netko nagrizao, nema pedikera, veliki problem i tako što bi se reklo, svašta nešto.

Ja riješio problem šišanja tako da sam se pustio u ruke ženi i mom mlađem sinu Kristianu, jedno „stručnjak“ za rad sa škarama, a drugo za rad s mašinicom, njih dvoje se uhvatilo posla i kako tako nekako ti oni mene ošišaše.

Čak je dobro ispalo, nisam se morao okolo vaditi da sam imao neki čir na glavi, pa mi je to zato malo nepravilno odrezano, a uz to ne košta ništa, ja skroz zadovoljan.

Ovo me također podsjetilo na vrijeme kad je moj pokojni ćaća Stipan šišao kod nas, samo je on šišao sam, a kod mene dvoje.

 

Posebna je priča kupnja svega i svačega i stvaranje zaliha u strahu da će nečega nestati, pa di si onda.

Vidiš ljudi gomilaju brašno, ulje, rižu, tijesto, trajno mlijeko i svega drugog, pa je s tim u vezi po društvenim mrežama kružio veliki broj video snimki, koje same po sebi puno toga govore o psihologiji današnjeg čovjeka.

Čak se u toj navali kupnje svega i svačega pojavila nestašica kvasca i situacija je bila ozbiljna do te mjere da smo mi morali tražiti i nabavljati kvasac u jednom malom selu u Zagorju, u seoskom dućanu, preko jedne kolegice, jer je u Zagrebu nestalo, a moja žena uredno i redovito peče kruh i sve ostalo, kako ćeš bez kvasca.

A wc papir, ili popularni tariguz, e to je priča za sebe, ljudi su slagali zalihe wc papira kao da se neće ništa raditi, već samo srat što bi rekao moj pokojni ćaća.

Eto koliko se kupovalo kažu da je na društvenim mrežama taj artikl uvjerljivi pobjednik po kupovini u korona krizi.

Jedan naš svećenik salezijanac je gomilanje wc papira prokomentirao, ti odmah vidiš koji su mu prioriteti u životu.

Očito je većini ljudi drag ovaj ovozemaljski život i vidiš po mnogim postupcima kako su se ljudi zakačili za njega i grčevito drže, ne puštaju.

Vjera u vječni život je očito na kušnji i malo poljuljana, a inače je kod većine sama po sebi prilično krhka, priznajemo slabi smo, a Gospa tako blizu nama, dolazi već 40 godina, džaba ti je sve.

 

Napokon, nakon mjesec i pol dana ipak popušta epidemija, krenulo se vani, ljudi sve opušteniji, počelo se sve više misliti o poslu, manje o koroni, treba se raditi, a treba i trošiti, kažu ako se ne troši pada bruto državni prihod i evo ti posljedično niza drugih problema.

Reklo bi se svakodnevnica se pomalo vraća u normalu, otvorene su i crkve, krenulo se na mise, drži se propisana distanca i još uvijek dalje od bližnjega svoga, krenuli s radom i kafići, restorani, našem čovjeku tako omiljena mjesta i sve nekako oprezno, ali pomalo ide.

Eto tako smo se nosili i nosimo na razne načine s epidemijom korona virusa, a krizna situacija je ponovno pokazala sve vrline i slabosti ljudske vrste.

Korona kriza nam je svima ponovno dala dobru lekciju iz koje ćemo nadam se ponešto naučiti i znati sebi odrediti životne prioritete.

I u ovoj izvanrednoj situaciji smo uvidjeli koliko je sve ljudsko krhko i koliko je čovjek nemoćan, na žalost to često zaboravljamo.

Nije ovo sve skupa bezazleno, ne treba provocirati i dalje treba biti odgovoran, ali nadamo se da Bog već intervenira i da će to činiti i u buduće u našu korist i za naše dobro, te sve vrati na ono staro, ali dobrano pročišćeno.

 

U, kako je ono staro bilo dobro, nismo ni znali, tek sada nam se razbistrilo.

 

Božji blagoslov svima!

Zagreb, 10.05.2020. g.

Ivan Ivić Radoš

 

Vaš tim crvenice.com

Podijeli ovaj članak