Uskrsnuh i sada sam s tobom.
Na mene si ruku stavio.
Čudesna je briga tvoja za me, aleluja.
[Ps 139 (138), 18.5-6 (Vg)]
Poznata je i nesporna istina o kojoj ljudi često govore, pa i pišu kako se čovjek što postaje stariji sve više i češće kroz sjećanja vraća u djetinjstvo, pa vrti i reciklira događaje iz onog vremena, koje sada, nakon popriličnog vremenskog odmaka gleda kroz neku sasvim drugu prizmu, često idealizirano i gotovo nekritički, a pri čemu se događaji, osobito i naglašeno Uskrs doživljavaju uvijek i s posebnim osjećajem.
Iako se zbog radosti proslave i mnoštva vanjskih obilježja možda na prvi pogled čini, a ne mali broj ljudi tako i misli, da je u stvari Božić najveći kršćanski blagdan, veći čak i od Uskrsa.
Božić je nedvojbeno izniman blagdan, uostalom bez Božića ne bi bilo niti Uskrsa, pa ipak kako je Uskrs spomendan najvećeg i najslavnijeg događaja u povijesti čovječanstva, pobjede života nad smrću, odnosno spomendan Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, nema dileme, Uskrs je blagdan najveći od svih.
Vjerujem da je svima znano kako se Uskrs računa četrdeset dana od Pepelnice ili Čiste srijede, plus Sveto, ili Vazmeno trodnevlje, pri čemu je vrijeme od Pepelnice do Svetog trodnevlja, odnosno do Mise večere Gospodnje, na Veliki četvrtak Korizma ili četrdesetnica, a nakon toga i do Uskrsa je vrijeme Svetog trodnevlja.
Kršćani svugdje u svijetu tijekom Korizme imaju posebne pripreme za svetkovinu i slavlje Uskrsa i na sličan način, s neprekidnim pozivom na obraćenje i posvećenje, pokoru, preispitivanje savjesti, ispovijed, molitvu, čitanje riječi Božje, post i činjenje dobrih djela, djela milosrđa.
Jasno je da pri tomu postoje bitne razlike kako u kvantiteti, tako i u kvaliteti Uskrsne pripreme, nekima je samo običaj, draga navika, ″folklor″, a neki ozbiljno prionu i rade na sebi.
Mnogima možda nije poznato da je Uskrs tek 325. godine, ili skoro tristo godina od Isusovog Uskrsnuća odredbom Nicejskog sabora postao istinski i pravi kršćanski blagdan, te je nakon određenih rasprava na saboru utvrđeno da Uskrs pada na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca, koji se pojavi nakon proljetne ravnodnevnice, ili ekvinocija, odnosno 21. ožujka, pa je Uskrs tako postao prvi pomični, ili ″klizni″ blagdan u povijesti.
Mora se priznati da se u nas u selu cijelo vrijeme Korizme uvijek prilično jasno osjećao onaj posebni duh Korizme i to prije svega zbog činjenice da se postilo i da se kao oblik pokore odricalo od mnogih loših navika, malo se više pažnje obraćalo na sirotinju i potrebite, a i molilo se više nego u ostalom dijelu godine.
Ne samo to, bilo je i nekih drugih vidljivih znakova, bitno se manje slušao radio, gledala televizija, nisu se organizirale nikakve svečanosti, gozbe i slične predstave i zabave, ″mjere″ koje su na neki način ″osobito pogađale″ mlađariju.
Mlađarija, kakvi već jesu bi se ponekad zaboravili pa bi barem preko radija, kazetofona ili gramofona pustili kakvu glazbu i pjesmu s malo više decibela, ali bi vrlo brzo i nakon prijekornog upozorenja matere ″Korizma je, trnite to″ prvo stišavali na minimum, pa potpuno gasili.
Naime, općenito se držalo da je za vrijeme Korizme neprimjereno slušati radio, gledati televiziju, gostiti se, nešto slaviti i općenito unositi previše živosti u svakodnevnicu, jer vrijeme je za tišinu, skromnost i pojačane duhovne aktivnosti, duhovni hod s Isusom kroz Korizmu do Uskrsa, spomen i razmatranje Njegove muke i pripravu za Njegovo slavno Uskrsnuće.
U skladu s običajem i u duhu Korizme, jedan važni obred koji se u nas i bez iznimke obavljao tijekom Korizmenih dana bio je redovito i svakodnevno ″kantanje″, odnosno pjevanje Muke gospodina našega Isukrsta i plač Blažene Djevice Marije″, odnosno Gospin plač.
Gospin plač se uglavnom kantao čitanjem teksta iz omanjeg molitvenika s crnim koricama i većim brojem stranica, od fra Anđela Nuića, koji je tiskan i prvi put izdan davne 1892. godine i koji je kod većine bio već pomalo zgužvanih vrhova i požutjelih listova, a dok se nije koristio obično je bio ostavljen u dnevnom boravku na stolu, ili na unutarnjoj strani prozora.
Kantanje je zapravo bio jedan oblik arhaičnog, specifičnog pučkog pjevanja Gospinog plača, običaj koji je inače više bio karakterističan za Dalmatinsku zagoru, ali je očito taj utjecaj s juga dopro i do nas i naišao na plodno tlo i to moramo biti iskreni pretežito kod cura i žena, rijetko kod momaka i starijeg muškog svita.
Sam izraz kantanje potječe od talijanske riječi cantare što znači pjevati, a izraz se s vremenom udomaćio u nas i ravnopravno postao naš.
Na žalost, danas je taj običaj gotovo izumro i to skoro pa svugdje, bilo bi sigurno i neizmjerno pohvalno obnoviti ga i vratiti u crkvu i obitelji, ako ništa, barem ga revitalizirati preko kulturno umjetničkih društava, da se u potpunosti ne zaboravi.
Dok se Gospin plač kantao praktično svakodnevno i u mnogim kućama, čak ne rijetko u skupinama, pobožnost Križnog puta, ili kako bi se u nas reklo Put križa obavljala se u crkvi u Seonici svakog korizmenog petka i to samo Križni put, bez kasnije Mise, te nedjeljom, prije pučke Mise.
Treba naglasiti da je osobito petkom, na Križnom putu pretežito i dominantno sudjelovao ženski svit, muški puno manje, jer većina je bila na radu po njemačkim bauštelama i nisu baš dolazili kući za Uskrs, a onima koji su ostali, očito se nije dalo.
Danas je Križni put omiljena pobožnost, koju sam kao jednu od simbola Korizme i ja tek nekako i u potpunosti otkrio u Zagrebu, pa sada za vrijeme Korizme redovito idem na Križni put u crkvu i u pobožnosti rado sudjelujem.
Za većinu mlađarije, osobito muških, Korizma je na neki način bila pomalo i ″depresivna″, nije se bilo na nekoj razini kad je u pitanju duhovnost, sve je išlo nekako na ″guranje″ i ″ćuškanje″, uglavnom od matera, pa se jedva čekalo kad će Uskrs.
A da je Uskrs blizu, tek se nekako počelo osjećati u nedjelju prije Uskrsa, odnosno na Cvitnu nedilju, ili Cvitnicu, Nedilju Muke Gospodnje, koja je ujedno uvod u Veliki tjedan i Vazmeno otajstvo.
U Evanđelju je rečeno da je na taj dan, na ulasku u Jeruzalem silno mnoštvo dočekalo Isusa kličući mu, prostirući svoje haljine po putu kojim je išao jašući na magaretu i pri tomu mašući palminim i maslinovim grančicama.
Kako su Crvenice podneblje gdje nisu bile dostupne niti palmine, niti maslinove grančice, blagdan se nije mogao obilježiti na vjerodostojan način, već onim što se imalo, a što je sadržajno bilo ipak malo skromnije i siromašnije.
Nisu se niti kuće kitile bršljanom kao naprimjer dolje po Hercegovini, nije bilo navike, a i bršljana nešto slabo, pa se tako Cvitnica u nas obilježavala jedino jutarnjim umivanjem u lavoru, napunjenom vodom pomiješanom s cvijećem i kasnije svetom Misom.
Cvijeće su činile ljubičice, odnosno ljubice kako smo ih zvali i bobci, jedno i drugo ubrano obično dan, dva ranije, najčešće po okolnim ogradama, ledinama, ispod zidova, drveća, drača, a kad se ugledaju ljubice, onako modre i mirišljave, najčešće više njih zajedno, obeseliš se k’o da si našao ne znam šta.
Večer prije Cvitnice cvijeće bi se potopilo u vodu u lavoru, posvetilo blagoslovljenom soli i tako ostavilo do jutra, a prema vjerovanju tijekom noći su se u vodi kupali anđeli.
U jutro bi se svi ukućani umili u tako pripremljenoj vodi, a nepisano je pravilo bilo da onaj tko se u jutro, na Cvitnicu prvi umije vodom pomiješanom s cvijećem dobiva nadimak, odnosno titulu ljubice.
Pri tomu se govorilo da će onaj tko je ljubica ″mirisati cijelu godinu″, nitko nije spominjao poniznost, ono čega je ljubica zapravo simbol u kršćanstvu, nekako je djeci bilo draže i važnije da će mirisati cijelu godinu, ″lako″ za poniznost.
Onaj tko se umije drugi po redu je bobak, inače naš lokalni izraz za mali, žuti cvijet, kojemu nikad nismo znali pravi naziv, za nas je on uvijek i naprosto bio bobak, a kako se službeno zove nismo istraživali niti nam je bilo bitno, moguće je i najbliže, puzavi žabnjak.
Biti bobak je bila nešto niža razina od ljubice, ali ipak još uvijek sasvim prihvatljiva i u redu, a već svaki sljedeći je nazivan manje lijepim nadimcima, da bi na posljetku, zadnji nazvan nimalo poželjnim nadimkom, prnduša.
Prnduša je također naš lokalni i poprilično pogrdni naziv za šafran, proljetno cvijeće, koje uopće ne izgleda tako loše, svijetlo ljubičastih je do bijelih cvjetova, sa žutim tučkom u sredini, ali ipak ne baš nekog ugodnog mirisa.
Ne toliko zbog mirisa, već prije svega zbog pogrdnog naziva koji je zvučao pomalo i uvredljivo nastojalo se izbjeći nadimak prnduša, pa je među djecom nerijetko bila žurba tko će se prvi ustati, prvi umiti i steći laskavi naziv ljubice, eventualno bobka, a nikako prnduše.
Moram priznati da evo mi niti danas, iako su dostupne i maslinove i palmine grančice, nismo napustili taj naš lijepi običaj, beremo ljubice i bobke po Jarunu u Zagrebu i uredno se umivamo.
Nakon završetka Korizme, na Veliki četvrtak počinje Sveto trodnevlje, završni dio i vrhunac, kada mi kršćani slavimo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista.
Slijedom toga, na Veliki četvrtak se slavi Misa večere Gospodnje, odnosno spomendan Isusove posljednje večere, koji se obilježava i obredom pranja nogu.
U mlađoj se dobi nekako slabo išlo na obrede, a niti je u crkvi baš bilo tradicije i obreda pranja nogu, ali se na taj dan u nas u pravilu kuhalo i jelo divlje zelje, kopriva i škripavac, ubrani po okolnim ogradama, koje djeca blago rečeno nisu s oduševljenjem jela.
Kako nije bilo nekog posebno velikog izbora, moralo se pojesti, pa koliko, toliko, jer spomen je to na posljednju Isusovu večeru, na kojoj se prema vjerovanju jelo baš divlje zelje.
Na Veliki petak, kada je spomendan Muke i smrti Isusove na križu, s obredima ljubljenja križa, bio je strogi post i nemrs, što je posebno teško padalo mlađima, nekako se činilo da im je post teži od bilo kakve pokore.
To je onaj osjećaj i ono kad te nešto vuče da bi taj dan baš jeo slanine, čak i one ″sapunjare″, iako je u pravilu u ostale dane nisi mogao ni smisliti, kamoli jesti, ali tada kao da te nešto nagoni, otežavajući ti čak i takvu, sitnu žrtvu.
Iako mi nismo vinski kraj, nekako bi se uvijek našlo vina i popila bi se čaša, jer se vjerovalo da se na taj dan vino pretvara u krv, govorilo se da onaj tko na Veliki petak popije čašu crnog vina, vino se pretvara u krv, što su neki koristili, pa dodali i koju čašu više, opravdavajući to ″vjerom″ da će se pretvoriti u krv.
Na Veliki petak su neki stariji molili Isusovu krunicu, ili krunicu Gospodnju, koja se sastojala od 33 očenaša, uz još 7 zdravomarija i 3 vjerovanja, a molila se na čast trideset tri godine Isusovog ovozemaljskog života.
Vjerovalo se da onaj tko izmoli taj dan 33 Isusove krunice, što se nama činio kao popriličan pothvat, čak što više skoro nemoguće, dobiva potpuni oprost od Boga.
Na Veliku, ili Bilu subotu se opet i uglavnom postilo, bio je to dan koji se provodio tiho, uz štovanje Isusove žrtve i sjećanje na vrijeme kada je Njegovo tijelo ležalo u grobu.
Toga dana, kao u ostalom već od podne na Veliki četvrtak nisu se obavljali nikakvi radovi na zemlji i u polju, o tomu se strogo vodilo računa, bilo je neprimjereno, čak što više sramota ako je netko orao, kopao i obavljao slične radove.
Jedino je bilo prihvatljivo i opravdano čak i poželjno takve radove obaviti kao pomoć sirotinji, odnosno ljudima u potrebi, što bi se reklo za sevap.
U večernjim satima su se u crkvi obavljali obredi Vazmenog bdijenja, bdijenja Gospodinu, ″majka svih bdijenja″ kako je ovo bdijenje nazvao sv. Augustin, odnosno Služba svjetla, Služba riječi, Krsna služba i završno Služba Euharistije.
U kršćanskom svijetu se u sklopu Vazmenih obreda, kao sastavni dio obreda obavlja i krsna služba i u sklopu nje sakrament krštenje odraslih, odnosno katekumena, koji su za krštenje pripremani mjesecima ranije.
Međutim, kako su u nas svi bili kršteni još kao djeca, nije bilo kandidata, odnosno potencijalnih krštenika, katekumena, pa tog dijela obreda i sakramenta krštenja nije niti bilo.
Uz sve to, Velika je subota dan kada se pripremala ‘rana za posvetu i kada su se kuhala jaja za Uskrs, taj vjerojatno najizrazitiji vanjski simbol Uskrsa, simbol novog života i na neki način, nakon duhovnih priprava ovo je može se reći u isto vrijeme znak i završna priprava za tjelesne Uskrsne potrebe, koje su tijekom Korizme nekako bile u drugom planu.
Također, na taj dan i to uglavnom popodne matere su pekle tanki, beskvasni kruh zvani ″priška″ koji bi se zajedno s jajima, rijetko nečim drugim nosio na večernje obrede i na posvećenje u crkvu, a što je uglavnom i najčešće bila obveza i zadatak ženskih članova obitelji.
Doduše, znalo je biti slučajeva, istina rijetko, da bi ‘ranu na posvećenje ponio netko od susjeda, onako usput.
Bilo je opet nekih koji bi ‘ranu nosili na posvećivanje nedjeljom na jutarnju misu, jer ″nisu stigli″ u subotu večer, a trebalo je do doručka imati ″posvetilišće″, odnosno posvećenu Uskrsnu hranu, koja će se radosno jesti prije odlaska na središnju i svečanu svetu Misu na Uskrs.
Tradicionalno bi svaki član obitelji za Uskrsni doručak uzeo jedno posvećeno jaje, kojim bi se međusobno i uz molitvu potucali, nakon čega bi se jaje ogulilo i uz ostalu ‘ranu s osobitim zadovoljstvom pojelo.
Jaja su vjerojatno najraširenije vanjsko obilježje Uskrsa, osobito kuhana jaja, pa iako je u mnogim zemljama svijeta već stoljećima običaj bojati jaja za Uskrs, u nas do nedavno nije bilo tradicije, niti običaja bojanja jaja, već bi se samo skuhala u vodi pomiješanoj s ljuskom crvenog luka, nakon čega jaja dobiju finu smeđu boju.
Bio je to zapravo jedini način bojanja jaja, sve prirodno i bez kemije.
Kad spominjemo jaja ne možemo se ne sjetiti kako je u nas nekada i to sada već prilično davno bio jedan iznimno lijepi običaj prije Uskrsa, običaj dijeljenja jaja djeci u selu, odnosno tučaka kako smo ih zvali.
Dobiti tučak od nekoga bio je ozbiljan i čak što više vrlo cijenjen poklon, a kojeg se u pravilu moglo dobiti uglavnom od bliže rodbine, rijetko od nekog drugog.
Nakon što je podjela tučaka završila, djeca bi međusobno rado razmijenila informacije o broju skupljenih tučaka, ponekad malo i pretjerujući.
Radost kad si dobio tučak je bila tako izražena i posebna, kao da si dobio ne znam što, a s druge strane, druga krajnost i žalost ako ti se nepažnjom i noseći ga kući ne daj Bože razbije.
U svijetu su se i to prvo u anglosaksonskim zemljama uz jaja počeli prikazivati i zečevi koji po njima prikazuju simbol života i plodnosti, što je nama bila potpuna nepoznanica.
Tek u ovo moderno, potrošačko vrijeme i u nas ulaze u običaj takve stvari, kupuju se čokoladni zečevi, boje se jaja u različitim bojama, na njih se stavljaju razne naljepnice, čak se u košaru s jajima stavljaju mali plišani pilići i zečevi u različitim bojama, sve da izgleda što raznovrsnije i ″bogatije″.
Na sami Uskrs je nakon Uskrsnog doručka bilo obvezno otići na Misu, pri čemu je na Uskrsnu Misu svatko ponio po nekoliko jaja u džepovima s namjerom nakon završetka Mise i čestitanja Uskrsa isprobati čija su jaja tvrđa, što se dokazivalo ″tucanjem″ jednog od drugo.
To je inače, osobito za mlađe bilo vrlo važno ″natjecanje″ i možda najvažniji događaj, jedva se čekalo kad će završiti Misa, pa da se krene s tucanjem.
Kad si u izravnom dvoboju s nekim drugim pobijedio, odnosno imao tvrđe jaje, te slijedom toga od druge strane osvojio njegovo razbijeno, osjećao si nemjerljivo zadovoljstvo.
Pri tomu nije bilo nebitno tko udara odozgo, a tko drži jaje dolje, jer je ponekad netko znao ″udarati nesportski″, udariti malo sa strane, što je mogla biti nijansa koja odlučuje o tvrdoći jaja i pobjedi.
Tucalo se prvo ″kljunom″, a ako je netko izgubio okreće drugu stranu, ″šotu″ i tuca se ″šotom″, nakon razbijanja na obje strane jaje se proglašava ″raspalim″ i poklanja pobjedniku.
Sve je bilo često popraćeno vikom i radosnim smjehom, pa i živciranjem i negodovanjem, jer nitko ne voli gubiti, čak niti u tucanju jajima.
A koliko je važno bilo biti pobjednik i imati najtvrđe jaje najbolje pokazuje to da su neki znali čak iglom bušiti jaja i nalivati ih voskom, nije se prezalo niti od ″prevare″ samo ne bi li se nekako imalo najtvrđe jaje.
Nakon hoda kroz Korizmu, duhovno ojačani i u radosti proslavio bi se tako još jedan blagdan Uskrsa, nastavljajući tradiciju dugu skoro tisuću i sedamsto godina, skromno u svjetovnom smislu, ali i dalje duhovno neizmjerno snažno, kako u ostalom i priliči najvećem kršćanskom blagdanu.
Za razliku od Božića koji ozbiljno ″trpi″ od sve veće komercijalizacije, Uskrs i dalje ustraje, ne da se komercijalizirati, ostaje velik u svojoj svjetovnoj skromnosti.
Zaključno, svim dragim crveničanima, gdje god da jesu i ove godine, sretan i blagoslovljen Uskrs, uz želju da se promocija pravog smisla Uskrsa nastavi i dalje i ništa manje, s vjerom u Uskrslog Gospodina da će dobro pobijediti zlo, koje se u ovom vremenu razmahalo i nadvilo na nas prijeteći svima, cijelom svijetu.
U Zagrebu, o Uskrsu 2022. g.
Ivan Ivić Radoš
Vaš tim crvenice.com
