Kako čovjek dolazi u životnu dob kada mu je uloga bake, ili dida normalna i nadasve draga, počne razmišljati o stvarima koje je sam prošao i proživio, o odnosima prema vlastitim babama i didovima, o blizini i ljubav prema njima, o babama i didovima općenito i o njihovoj važnosti u našim životima.
Voljom Božjom nisam imao radost, kao vjerujem i ne mali broj drugih ljudi upoznati niti babu, niti dida, obe babe i Lončaruša i Petrovuša umrle su mlade, jedna s dvadeset šest, druga u dobi niti trideset godina, pa danas nemamo čak niti neku njihovu sliku. Na žalost u ono je doba bila česta i ″normalna″ pojava da su mlade žene umirale, uglavnom pri porodu, ili od kakvih zaraznih bolesti, ostavljajući nejaku djecu, često na brigu upravo babama i didovima.
Didovi su isto umrli u dobi kad to nije bila neka starost, osobito pokojni did Petar, zvani Markić iz Jokića, sa samo pedeset godina, a drugi isto Petar, zvani Šeput, inače iz Zorića Kraja, koji je imao jednu kraću nogu kao posljedicu ranjavanja u prvom svjetskom ratu, pa otuda takav nadimak, umro je nešto stariji i u dobi od sedamdeset pet godina.
Obe babe i did Markić su umrli prije nego sam se rodio, a did Šeput je umro kad su mi bile četiri godine, pa ga se ne sjećam, ali ostao mi je jedan detalj, koji mi se kao četverogodišnjaku doslovno usjekao u memoriju i to samo kao jedan trenutak.
Tako da i sada, nakon pedeset pet godina vidim kako leži na krevetu, ispod prozora u našoj staroj kući, upaljene svijeće, a pored njega sa strane sjede dvije žene u crnom, detalj koji je i dan danas živ u mom sjećanju.
To je sve što nosim u sjećanju na svoje babe i didove, njih četvero, svi su osim dida Šeputa otišli rano s ovog svijeta, zapravo prerano, ali vjerujem da ih je kao dobre i čestite ljude dragi Gospodin poželio imati ranije kod sebe, pa ih je stoga i pozvao malo prije.
Tako da nisam osjetio blagodat i ljepotu specifične ljubavi babe i dida prema unucima, niti sam spoznao vrijednost njihove blizine, koja bi mi bila sigurno i neizmjerno važna i značajna.
Nisam niti čuo zanimljive priče koje samo babe i didovi znaju ispričati svojim unucima, niti dobio barem poneki kremenčić šećera iz unutrašnjeg džepa babine pregače, dok mater i ćaća ne gledaju.
Uz sve to nisu imali priliku prenijeti mi neka svoja znanja o našim precima, starim običajima, niti biti poveznica s prošlošću, pričajući priče i prenoseći uspomene iz svog djetinjstva i mladosti.
Ne sumnjam da bi ih sa zadovoljstvom pričali i ponekad, kako postaju stariji, kao uostalom i svi stari ljudi, vjerojatno i više puta ponavljali s istom strašću kao da ih pričaju prvi put.
Nema nikakve sumnje, čovjek je osiromašen činjenicom da nije uza se imao niti babu, niti dida u onoj formativnoj dobi, dobi odrastanja, jedna manjkavost koja se ne da nadomjestiti.
Kad se čovjek sjeti onih naših baba i didova iz sela, sve neki lagani i okretni ljudi, a kad naiđu muški, čak i djeca od četrnaest, petnaest godina, babe se dignu takvom brzinom da ih ne možeš pratiti, danas nešto neshvatljivo.
Babe su na rukama imale tetovirane križeve, onako decentno, na vanjskoj strani šake, trajni znak odanosti i ljubavi prema križu, ali i tradicija koja je nastala još u doba turske vladavine, odnosno način kako odbiti nasrtaje turaka na djevojke, mlade žene i kako zaštititi svoje dostojanstvo.
Danas kad pogledaš okolo, na svakom koraku srećeš mlade tetovirane po cijelom tijelu, neko pomodarstvo, pomalo i neukus, čak nekako i nehigijenski, nema šta nema nacrtano, sve neke poruke, samo ne znaš komu i čemu.
Dok se prisjećamo naših baba, tih jakih žena, ne možemo se ne sjetiti koliko su samo ″plesaka″ preuzele na sebe skrivajući djecu od naleta ″ljute″ matere, štiteći unuke, ne dajući na njih i blago koreći nevistu s pitanjem ″šta je skrivio, nemoj ga bona bit″, pri tomu vjerojatno misleći čemu takva pedagogija.
A tek njihove molitve, donijele su tolike plodove, teško izmjerljive, ali sigurno u velikim iznosima i nezamislivim vrijednostima.
Naš dragi papa Franjo vrlo često tijekom svojih govora upućuje iznimno lijepe i posebno tople riječi svim bakama i djedovima cijelog svijeta, pozivajući nas da im svima odamo osobito priznanje, pri čemu uvijek naglašava važnost spoja mudrosti starijih i entuzijazma mladih.
Poznati političar i davni američki predsjednik Woodrow Wilson je u nekom svom razgovoru dao definiciju konzervativca riječima, ″da je konzervativac onaj koji se ne mijenja i savjetuje se s bakom kad je u nedoumici″. Kaže jedna stara izreka da je djed netko sa srebrom u kosi i zlatom u srcu, a u novije vrijeme neka djeca kažu za bake, da su bake mame, ali samo s puno slatkiša.
Sigurno nije isto biti baka i did danas i nekada, danas vam se već u ranoj fazi priopćava radosna vijest da ćete postati did i baka, ne više baba, jer ″malo je staromodno″, razmjenjuju se i prate slike ultrazvuka, komentiraju se razne vježbe za trudnice, odmah ste i s radošću uključeni u trudnoću, cijelo se vrijeme nešto događa i moraš biti nekako puno otvoreniji i prilagodljiviji nego prijašnje bake i didovi.
A nekada prije, siroti didovi nisu imali pojma, dok nije bilo sve očito, babe su naravno sve shvatile ranije, uz popratno pitanje ″jesi li ti to nevista morebit kuljava″, a ona bi odgovarala, najčešće sramežljivo i blago rumeneći u licu ″jesam majko″.
Čovjek obično na prvu zamišlja da su baka i did neki tamo skroz stari ljudi, jer ih kao mali tako doživljavaš, a mi evo bake i didovi u pedesetim i čini se još u snazi, nije se nešto posebno staro, čak naprotiv.
Prije su se ljudi većinom ženili i udavali mladi, u ranim dvadesetim godinama, čak nerijetko i prije dvadesete, pa su neki bili baka ili did prije četrdesete, čovjek bi rekao nezamislivo, kakva baka, kakav did, tek se krenulo u život.
Obično pri spomenu bake ili dida odmah nas asocira na izborano lice, sijedu kosu, pogrbljenost, usporenost, ali nekako danas kad postoje kojekakva sredstva uljepšavanja, kosa se farba, lice pegla raznim kremama i botoksima, vježba se, ne bi čovjek rekao da je takav stereotip sasvim točan.
Danas u dobi od pedeset godina još uvijek rade, voze auto, bave se sportom, u dobroj su snazi i kondiciji, neki čak kupuju i voze motore, hvata ih kasni pubertet, nešto sasvim drugo i neusporedivo s onim nekadašnjim.
Dok sam ne postaneš did ili baka nisi imao taj neki osjećaj, niti si ga pokazivao, tek kad postaneš didom ili bakom najednom osjetiš taj posebni odnos i emociju, za koju si od puno ljudi čuo da postoji i kakva je, ali ništa nema dok sam ne osjetiš, ne možeš spoznati puninu osjećaja.
Treba ti jedno vrijeme da se navikneš na novu činjenicu i na to da te netko zove baka ili did, ali nekako ti brzo legne, odma’ se navikneš i skroz ti drago.
Nedavno tako slušam razgovor dvojice prijatelja, djeca im u godinama kad bi već trebali podariti unuke roditeljima, a oni ništa, niti se žene niti udaju, pa jedan od njih onako napola ozbiljno komentira ″ako ‘vako nastave mi ćemo morati posvojit unuke″.
Unuci te stvarno tako pokrenu i potaknu da i kad nisi raspoložen, bole te leđa, ili nešto stišće, nema veze, nije ti teško satima voziti autiće, slagati zgade i ceste, valjati se po podu i skakati u parku po toboganima, ljuljačkama i ostalim dječjim napravama.
Čak ti se nije problem igrati s lutkama, šminkati ih, praviti frizure, oblačiti haljine i što sve ne drugo, sve kako bi im nekako udovoljio i razveselio ih.
Ima ona poznata uzrečica da unuci pomlađuju bake i didove, ali kaže jedan moj prijatelj, da, jesu, ali nakon dužeg vremena s njima opet počneš starit.
Čovjek možda ponekad osjeti kako mu crpe energiju iz starih baterija, koje su istina sve slabije, ali nisu za baciti, još uvijek funkcioniraju, smanjeno, ali funkcioniraju, međutim uvijek i na kraju onaj ponos i radost kad te zazove dide ili bako sve pokrije i nadoknadi.
Mora se priznati da je zajedničko druženje prilika unucima da nešto nauče od baka i didova, ali je u isto vrijeme i prilika bakama i didovima da i oni, u ovo moderno vrijeme, nauče nešto od unuka.
Čak se poneki didovi i bake spajaju na društvene mreže želeći biti u trendu i nekako što bliže i u kontaktu s unucima.
Nekako se čini da čovjek tek kad postane baka i did ubire plodove svega onog što je nekada davno zasijao i vremenom otplatio i to uglavnom ne nešto sto posto planski, a niti nekom pukom slučajnošću, već zapravo Božjom providnošću, koje najčešće nije niti svjestan.
A zapravo je zasijao i otplatio kroz brigu o svojoj djeci, iako često nije imao vremena potpuno se baviti njima, jer ″baš tada″ rješava neke ″velike i važne″ egzistencijalne stvari, posao, stan, kuća, treba osigurati uvjete za školovanje, što bolje obrazovanje, ekskurzije, sportske aktivnosti i sve drugo, pa se čovjek ne stigne baviti njima više i do kraja.
Nisi se niti okrenuo, a ono djeca odrasli ljudi, odoše dalje, pa sada Bogu hvala evo unuka i preko njih nadoknađuješ djeci.
Danas u ovom ubrzanom životu i svijetu gdje su djeca od prve godine već po nekim institucijama, od jaslica, preko vrtića i škola, a roditelji uglavnom rade, čovjek može samo zamisliti kolika je sreća za djecu da mogu doći iz škole, a ono ih doma čeka baka ili did.
Bez njih u kući nema druge već svakom djetetu kopirati ključ od ulaznih vrata stana, kojeg stavi na remen kao privjesak i objesi oko vrata da ga ne izgubi, pa kad dođe iz škole da može ući u stan, podgrijati si ručak, ili uzeti nešto iz hladnjaka.
Gledati unuke kako odrastaju je uistinu veliki dar od Boga i posebni privilegij kojeg čovjek ima na ovom svijetu, pravi blagoslov i nešto neprocjenjivo.
A ljubav između baka, didova i unuka je skoro opipljiva, to je ona ljubav koju je još sveti Pavao opisao u jednoj svojoj poslanici kao baš posebnu i od svega najveću.
Zato, neka nama naših baka i neka nama naših didova, jer oni su čvrsta veza s prošlošću i stabilizator sadašnjosti, a neka nama što više i naših unuka, jer oni su jamstvo naše budućnosti, naše opstojnosti.
Zagreb, 05.03.2022. g.
Ivan Ivić Radoš
