Nekako čim dođe hladnije vrime, a to je u Crvenicama uglavnom već sredinom jeseni, ili oko Svih svetih odmah nas asocira na djetinjstvo, na klanje gudina i na sve drugo povezano s tim vremenom i dobom godine.
Iako je kod nas klanje gudina, najčešće pod geslom samo da se odradi, nema neku duboku i izraženu tradiciju kao naprimjer u Slavoniji, gdje je to radosna svečanost uz svirku i pjesmu, međutim i unatoč tomu mora se priznati da je klanje i kod nas imalo i još uvijek ima određene draži i specifičnosti, tipične samo za nas.
Nije se taj događaj u nas nazivao niti svinjokolja, niti kolinje, već najobičnije i jednostavno klanje gudina ili kako bi se još reklo krmadi, a kad je stiglo vrime klanja, često bi jedni druge pitali „kad si gudin“, aludirajući na dan kad se kod nekoga kolje, na što bi obično uslijedio odgovor „sutra, a kad si ti“?
S obzirom na europske propise koji se nezaustavljivo šire i zahvaćaju sve više zemalja, prema kojima se očito više neće moći klati kod kuće, to će ovi običaji možda i kod nas u ne tako dalekoj budućnosti nestati i ostati samo u sjećanjima i ponekim zapisima.
Kad govorim o klanju gudina u Crvenicama, tu prije svega mislim na vrijeme tamo početkom i sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i na tadašnje običaje, iako se niti danas čini mi se nije daleko odmaklo od nekadašnjeg.
Bez obzira što se cijeli postupak klanja izvodio na prilično primitivan i krajnje okrutan način, bez primisli da bi se gudinu eventualno „olakšale“ muke i sve učinilo „humanijim“, nama se to činilo skroz normalno, nitko se nije previše uznemiravao, niti žalio „jadne“ gudine.
Danas je situacija ipak nešto drugačija kad je u pitanju tehnika i način klanja gudina u odnosu kako je to bilo nekada, ali bez obzira na određeni pozitivni pomak siguran sam da i dalje to nije nešto što bi se moglo aplicirati, ili uvrstiti na popis nematerijalne baštine UNESCO-a, niti je način izvedbe koji bi zadovoljilo ova silna društva za zaštitu životinja.
Inače, u bivšoj je državi u većini krajeva bio običaj klati gudine krajem jedanaestog mjeseca, za vrijeme ondašnjeg dana državnosti i ljudi su se prema tomu ravnali, planirali i usklađivali svoje aktivnosti.
Kako su Crvenice ipak malo hladniji kraj, kod nas bi se cijeli taj događaj obično zbivao početkom studenoga, nekako od Svih svetih pa najkasnije do polovice jedanaestog mjeseca.
Treba reći da su tih godina kod nas u selu ljudi obično „držali“ jednog ili dva gudina, a klanje bi se najčešće obavilo u jednom, možda najviše u dva danu i to u cijelom kraju.
Kako je trebalo gudina „izvući“ vani i dovesti, nekad doslovno dogurati do mjesta gdje je sve spremno za klanje, a ekipa ljudi koji kolju ili pomažu pri klanju se okupila, onda kad je tako, najlakše je i najbolje ne odgađati, već poklati isti dan.
Klanje gudina je uvijek s velikom pažnjom i iščekivanjem pratio veći broj gledatelja različite dobi i uzrasta, uz nerijetko glasne povike i komentare.
Bez obzira što je klanje gudina bio svojevrsni horor prizor, mi bi se jako veselili tome i rado bi kao gledatelji, sa sigurne udaljenosti, vrlo pozorno i s velikim zanimanjem promatrali i pratili cijeli tijek događaja.
Uglavnom bi jedno, dvoje ljudi izgonili gudina iz krmetara, ili kočaka, pri čemu nemaju nešto za što bi ga se moglo držati, već bi ga pomalo usmjeravali štapom i prigodnim usmenim naredbama.
Gudini većinom nisu rado i dobrohotno izlazili, jer im je bilo pomalo sumnjivo i čudno, tim više što nisu nikada izlazili vani, hrana im se donosila i izlivala u korita, nisu baš imali priliku biti vani, pa im je sigurno izvođenje izvan krmetara bilo blago rečeno neobično i zbunjujuće.
Bilo je doduše i slučajeva kad bi poneki gudin izašao iz krmetara mirno, lagano hodajući i ništa ne sluteći.
Kad se gudina dotjera na mjesto klanja, a ne treba napominjati da nije bilo nikakvih sredstava za omamljivanje, niti kakvih pomoćnih sredstava za svladavanje, već bi ga pojedinci iz skupine mlađih ljudi odmah grabili za noge, prevrtali i rušili, a ostali bi priskočili i pritisnuli ga da se ne može niti pomaknuti, a kamoli dignuti.
Nerijetko bi netko držao neki kolac u ruci i ugurao ga gudinu u usta da ne bi grizao i pri tomu mu dodatno otežavši i onako vrlo tešku situaciju u kojoj se našao, sad ne može više ni skičati, samo ječi, nema milost.
Najčešće je jedan iz skupine bio stručnjak za priklati gudina, on je spremno čekao sa strane da povale gudina, u ruci je unaprijed pripremljen nož, dovoljno dug i oštar.
Nož je prije toga dobro nagladio na belegiji, na koju bi najčešće dobro pljunuo kako bi belegija bila vlažna i bolje oštrila.
Ovaj grubi i vrlo zahtjevni postupak klanja su isključivo radili muški, žene su bile zadužene pripremiti tavu i lonac, te ‘vatati krv pri klanju, koja će kasnije poslužiti i koristiti se za pravljenje divenica.
Gudin bi se u pravilu i uglavnom vrlo brzo predao i ostao ležati nepomično, ali znalo je biti iznimki gdje se vodila velika borba i nije se tako lako predavao, razumljivo, u pitanju je borba za goli život.
Sjećam se tako jednom prigodom kad su u Kanjićima klali gudina, bilo je kao i obično više ljudi, a majstor s nožem i za klanje je bio pokojni Dedo.
Kako je Dedo bio već malo stariji i očito više nije bio baš posebno spretan, on ga je dosta dugo klao i mrcvario, ali nikako ga nije uspijevao priklati.
Moguće je da je „zašao“ s nožem malo u krivo, a siroti gudin je vjerojatno od gubitka krvi onemoćao i ostao ležati, nije više davao neke znakove života, pa su svi mislili gotovo.
Kad su se ljudi podigli i odmakli, najednom se gudin, onako krvav počeo dizati, međutim brzo su svi priskočili i ponovno ga srušili, e onda mu je Dedo napokon zadao završni rez i konačno dovršio muke gudinu, nije se više digao.
Nekad se znalo dogoditi da krv slabije teče, pa bi netko komentira, sigurno se gudin poplašio, pa slabije teče.
Nakon uspješnog klanja i dok gudini leže peru se ruke, popije se koja rakija, eventualno kava, obavljen je onaj grubi posao, nakon čega se u pravilu većina raziđe, odnosno prebacuje se na novu lokaciju, jer treba još taj dan zaklati i kod drugih susjeda.
Nakon klanja svatko je sam sebi dalje organizirao i u nastavku obavljao aktivnosti brijanja, rezanja, bikarenja, vađenje drobine i ostalo što ide.
Prije brijanja se u pravilu pripreme i dobro naoštre noževe, a onda krene polivanje gudina vrilom vodom i brijanje, pri čemu obično dvojica stružu, a svako malo se pogledava u nož, kao nešto mi nije dobar, šta je ‘vako tup, pa obvezno zahtjev ″dajder, polij još malo tom vrilom vodom″.
Nakon brijanja s jedne i druge strane, slijedi dizanje sa zemlje na drvenu rešetku, dodatno polivanje vrilom vodom i završno struganje, čišćenje i pranje kože.
Treba reći da se dlaka ili kako bi je zvali kostra uglavnom nije bacala, već se skupljala i kasnije koristila, najčešće za izradu četki, punjenje samara za magarad, ili komaća za konje.
Nakon uspješnog brijanja slijedio je važni dio, rasijecanje i vađenje drobine, što je djeci bio posebno važan događaj, naime čekao se mešurak, odnosno gudinov mjehur ili mijur, kojeg bi puhali slamkom i igrali s njim nogomet dok ne pukne, odnosno dok se ne probuši na kakvoj drači, što je najčešće bilo i to u vrlo kratkom vremenu.
Prije puhanja obvezno se nađe neka ravnija površina, po mogućnosti neka ploča i na tome se mešurak jedno vrijeme valja ispod noge da se malo rastegne i kasnije lakše napuše i bude veći.
Sjećam se i sada onoga mekanog i pomalo ljigavog mešurka, u kojeg se nakon valjanja ugura slamka od strije s krova neke pojate i ustima napuše, sveže oputom ili koncem i eto lopte.
Druga važna stvar je bila peka, veselili smo se da ti odrežu komad crvenog mesa kojeg smo zvali peka, a čim ga odrežu, odmah je bilo na vatru s njim.
Najčešće se natakne na drveni štap, kao ražnjić, pa se tako ispeče na vatri, a ono miriše samo tako, evo i sada kao da osjećam onaj krasni miris.
Treba svakako naglasiti da se posebna pažnja pridavala vađenju drobine, tu se nije smjelo krivo zarezati, jer ako se neoprezno zareže može se zasjeći crijeva, a onda se ostaci iz probavnog sustava razliju po trbušnoj šupljini i eto problema, a kakvog ne treba niti govoriti.
Kad se izvadio drob žene su imale zadatak ići na Ričinu „opraviti drob“, a to je značilo očistiti crijeva, odnosno isprazniti sadržaj iz njih, svima je jasno kakav, te ih oprati u onoj hladnoj vodi, uz često stavljanje na usta i propuhivanje.
Kako je obično bilo hladno vrijeme i hladna voda žene bi se smrzle, ali nije bilo boljeg rješenja, trebalo je pripremiti crijeva za divenice, nije se kupovalo, niti je bilo u ponudi gotovih crijeva, već ovako, sve domaće.
Tada nitko nije pravio kobasice s mesom, takve su se kobasice poznate kao sudžuci počele raditi tek kasnijih godina, radile su se isključivo divenice punjene smjesom od kukuruznog brašna, pomiješano s krvi koja je u’vaćena pri klanju i uz dodatak nešto malo slanine ili sala.
Obično su se divenice radile uvečer, pa kad se sutra probudiš pun stol divenica, krasan prizor, a poseban je gušt bio ispeći divenicu u pekari šporeta na listu kupusa, ili nekom papiru.
Mast se pritapala isti dan ili sutra, pri čemu se kod nas nisu pravili čvarci, jer nije bilo niti tradicije niti običaja, ono što bi ostalo nakon pritapanja masti se bacalo najčešće kokošima, to smo zvali čvrljci, nije bilo Bog zna što jestivo, čak niti njima.
Tako sam godinama mislio kako su čvarci nejestivi i zapravo užasni, sve dok nisam u Zagrebu, za vrijeme studiranja u studentskom domu probao slavonske čvarke i onda shvatio razliku između čvaraka i čvrljaka, ne samo u nazivu.
Svima je bilo iznimno važno uzgojiti barem jednog ili po mogućnosti dva gudina, jer kad se osigura i osuši meso, a krumpir i kiseli kupus su već spremljeni, svaka je kuća u najmanju ruku imala osnovne namirnice za duge zimske mjesece, još se k tomu pribavi dovoljno drva i nema straha od zime.
Treba reći da smo naprosto uživali u proizvodima od domaćih gudina, koji su bili što bi se reklo uzgojeni po najvišim ekološkim standardima i sve prirodno.
Je da ih količinski nije bilo previše, kao možda danas, ali ono što je bilo, bilo je nepcu nevjerojatno ugodno i neopisivo slatko.
U Zagrebu, 15.11.2020. g.
Ivan Ivić Radoš
