Opće je poznata činjenica da je puno naših crveničana i duvnjaka bilo na radu u inozemstvu i to uglavnom u Njemačkoj, koji su tamo većinom otišli tijekom šezdesetih godina, a jedan manji broj njih početkom sedamdesetih, tako da je nakon popriličnog broj godina provedenih u tuđem svitu, došlo vrijeme pomalo razmišljati o penziji i povratku kući.
Bili su to mahom ljudi u pedesetim godinama, u relativno dobroj kondiciji, ali kad zdravlje ipak počinje pomalo popuštati, uz to teži poslovi postaju sve zahtjevniji i posljedično sve ih je teže obavljati.
Nije više lako podnositi teret, ne samo onaj tjelesni, već teret općenito i ponajviše teret tuđine.
Na baušteli baš i nemaju razumijevanja za njihove sve izraženije probleme, tuđina dodijala i nakon tolikih godina rada sazrilo je vrijeme polako razmišljati, pa i ići u penziju.
Reći za njih da idu u penziju je sigurno puno prikladnije nego reći da idu u mirovinu, jer se radi o ljudima za koje riječ mirovina nije primjenjiva.
To su ljudi koji nisu mirovali niti na onom njihovom nazovi godišnjem odmoru, uvijek se nešto radilo i gradilo, ma zapravo nisu mirovali sve dok su mogli o sebi, što bi se reklo.
Jasno je da s godinama, kako si stariji tijelu treba sve više vremena za oporavak ili regeneraciju i dok se noću leži, ruke utrnule i bole, bole leđa i kosti, ne možeš se niti odmoriti kako spada, a sutra opet čeka ″porcija″ kvadrata, betona ili slično teških radova i poslova.
Kako po godinama života većina nije imala uvjete za starosnu penziju, ali kako je pomalo sve dodijalo i raditi i tuđi svit, neki su se dosjetili, ili ih je netko sa strane posavjetovao, kako bi se možda moglo ići u prijevremenu, invalidsku penziju.
Ideja je pala na plodno tlo i brzo se proširila na veći broj zainteresiranih, međutim u svemu tome bio je jedan i to vrlo ozbiljan problem, kako proći liječnički pregled i dobiti od doktora papire da nisi zdrav i da slijedom toga možeš u željenu penziju.
Naime, kod većine njih zdravstvena situacija ipak nije bila tako teška, niti su bolesti bile takve prirode da će ih ekspresno poslati u penziju.
Ne da švabo tek tako u penziju, ako nisi napunio godine i dok si mu god potreban, odnosno dok možeš nešto raditi, pa taman i kakve lakše poslove, radiš, nema penzije.
A šta mogu naši jadni ljudi raditi, kakve lakše poslove, kad jedino što znaju to je gipsati, betonirati, šalovati, zidati i slično, lakših poslova, a koji su ipak koliko, toliko plaćeni niti ima, niti se nude.
Za uredske poslove nisu, niti su ikad bili, uostalom niti nemaju ikakve uvjete, većinom nepismeni ljudi, ne znaju jezik, onda im jedino preostaje radi i šuti, ili se probaj nekako dokopati invalidske penzije.
Tako je jedan broj naših dragih i vrijednih crveničkih i duvanjskih gastarbajtera krenuo u tom smjeru i u potragu za prijevremenom penzijom, s razmišljanjem ″kolika god bila, dobra je, Bogu ‘vala, meni dosta″.
U početku su se liječnički pregled, koji su bili preduvjet da bi se dobila invalidska penzija mogli obaviti i u bivšoj nam državi, međutim problem je bio što se moralo ići na pregled u Sarajevo, jer kao Nijemci su jedino priznavali Sarajevo, nisu prihvaćali preglede u Livnu, Mostaru, ili gdje drugo.
Prvi tražitelji penzije su dobro prošli, njima je uglavnom uvažena dijagnoza, većinom su dobili invalidsku penziju i riješili svoj status, odnosno problem, jer ne znajući u početku s kim imaju posla Nijemci nisu niti pomišljali da tu može biti lažnih ili krivih dijagnoza.
Njima je to bilo nepojmljivo, na nalazima i papirima uredno potpisani doktori, primarijusi, profesori, sve ugledna imena, cijela komisija, kako onda sumnjati.
Treba napomenuti da je tada jedan od ″lakših″ načina kako dobiti invalidsku penziju bio otići kod psihijatra u Sarajevo, obavi se ″pregled″ i komisijski te proglase da nisi normalan, dobije se uredno dijagnoza, potrebne potvrde i eto penzije.
Međutim, većini naših ljudi je to bilo skroz nezgodno, pa se često čuo popratni komentar ″ma neću da mi napišu da sam manit, k’o nekima, pa taman je nikad ne dobio″ pri tome navodeći imena nekih koji su navodno tako ″zaradili″ penziju.
Takvi su onda radije pokušavali dobiti potvrdu o trajnoj nesposobnosti zbog problema i bolesti kičme, srca ili nekih drugih bolesti, što bi moglo ″proći″, ali nikako ne na ″manitost″.
Inače, kod doktora u Sarajeva je bila uredno utvrđena tarifa i znalo se koliko što košta, nema što, sve je bilo ″transparentno″.
Naravno da su se u cijenu ugradili i razni posrednici, koji kao znaju ovoga ili onoga, a što i nije bilo nebitno, jer je to ″jamčilo sigurniji prolaz″, pa onda nema veze ako je malo skuplje, u redu je, sve za penziju.
Zbog određenog iskustva prijašnjih tražitelja penzije ili možda zbog većeg povjerenja u posrednika, već se znalo kod kojeg doktora se ″sigurno″ prolazi, pa se posljedično stvorilo uvjerenje i govorilo se kad ti taj i taj doktor napiše prolaziš sigurno, dobiva se penzija.
A kad je naš čovjek sve to čuo i vidio, kako odoliti, nigdje nema greške, ″sigurno″ se prolazi, pa koliko koštalo da koštalo, ne može biti skupo kad je sve sigurno i penzija ″zajamčena″.
Tako su jedno vrijeme, prvih par godina Nijemci uredno priznavali takve preglede i potvrde, odobravali penzije, sve dok to jednom, tipično za nas, nije prešlo svaku mjeru.
Čak se išlo do te mjere da je često napisana ista ili slična dijagnoza, koju je utvrdio i potpisao isti liječnik, odnosno ista komisija.
Kad su Nijemci vidjeli kud ih to vodi dosjetili se oni jadu, pa počeli pozivati na preglede kod sebe, u Njemačku, u neki njihov medicinski centar, negdje oko Münchena, čini mi se Regensburg ili Augsburg, tako nešto.
Njima nije bio problem utvrditi stvarno stanje, a naročito je lako provjerljiva ova ″bolest″ kičme, srca i slično, psihijatrija malo teže, ali su iskusni psihijatri i tu našli način kako to pouzdano provjeriti.
Kako je bilo dosta naših ljudi, koji su generacijski blizu i po prilici su zajedno otišli raditi, tako se odjednom skupio i priličan broj kandidata za penziju.
S obzirom da su Nijemci vrlo organizirani ljudi oni su onda lijepo poslali autobus koji je došao ovamo, pokupio naše ljude, odvezao na pregled u Njemačku i vratio ih nazad.
Za većinu je to bio kraj nadanja odlasku u raniju penziju, njemačka je komisija utvrdila da su skoro pa potpuno zdravi ljudi, a u Sarajevu nekima napisali eto samo što nisu umrli, a nekima da su skroz neuračunljivi, odnosno drugim riječima maniti.
Posljedica toga je bila nema penzije, a njemačka liječnička komisija kaže na posao, džaba se platilo doktorima i komisijama po Sarajevu, uzalud svi pokušaji i troškovi, na kraju ništa od toga.
Još i danas se prepričavaju događaji s tih pregleda o naivnim pokušajima naših ljudi odglumiti bolest i prevariti njemačke doktore, ne bi li se nekako ipak uhvatila željena penzija.
Tako su oni prvi uspješno prošli i osigurali penziju, a ovi kasnije pali na njemačkom testu i ostali raditi do daljnjeg tražeći nove i lakše načine kako izgurati do prvih uvjeta i penzije.
Nakon svega, nije im preostalo drugo nego još neko vrijeme raditi, usput malo na bolovanje, uz neku naknada s ″krank kase″, što bi oni rekli, pa malo na ″arbeitsamt″, kao nezaposlen, neka naknada bi se i tu dobila, nestrpljivo čekajući prve uvjete za kakvu, takvu penziju.
A neuspješni pokušaji u Sarajevu i pregledi u Njemačkoj ostali su jedino u pričama i sjećanjima na neke već davne događaje i uzaludne pokušaje i promašaje, kakve nam nerijetko zna prirediti i donijeti samo život, ovaj naš svagdašnji.
Tekst: Ivan Ivić Radoš
