Ova dvije tisuće dvadeset treća godina je godina u kojoj svi mi crveničani, generacija šezdeset treće ponosno obilježavamo i slavimo jubilarni, šezdeseti rođendan, pa tako neki dan evo i ja.
Nije malo, nakupilo se godina, ušlo se u sedmo desetljeće, godine polako dolaze i prolaze, a ti kao da ništa ne primjećuješ i tek najedanput shvatiš koliko ih se nakupilo.
Čovjek tako dođe u određene godine, kad nekako drugačije gleda na njih i kad se čini da ih i nije nešto previše.
A sjećam se vremena iz osnovne škole, imali smo jedno deset, jedanaest godina i kad bi neka od naših crveničkih baba rekla za nekoga kako je umro, a bilo mu samo šezdeset godina, a druga bi dodala, ″je mlad čovik, ode rano″.
Mislio sam tada šta mlad, čovjek je starac, taj se dobro naživio, pa dokle on misli, šta ‘oće više.
Malo pomalo stigoše šezdesete, brže nego što čovjek misli i sad mi se odjednom razbistrilo, pa mislim, a jesu one naše babe bile u pravu, šezdeset godina, mlad čovjek, dašta, skroz.
Čak što više, meni se sad čini da su tek oni od osamdeset, devedeset godina stari, a ovi s pedeset, sve sama mlađarija.
Padaju mi tako napamet i oni naši didovi i babe, rano se ženili i udavali, nisu se nešto posebno uređivali, tek malo za u crkvu, pa već iza četrdesete izgledali staro.
Većina rano pogubili zube, uz to često neobrijani, sijedih i obično nepotkresanih brkova, kapa na glavi, opanci i suknene čarape na nogama, na njima stare gaće, ″okokućne″, nerijetko sa zakrpama, baš oronuli starci.
Babe stalno u crnini, glave zamotane maramom, a obučene tako da im se vidi samo lice i šake na rukama.
Uz to što su tako obučene, bile su većinom od života napaćene i iscrpljene, a kako nije bilo nikakvih sredstava za uljepšavanje, potpuna nepoznanica, žene su u stvari izgledale starije i više nego što jesu.
Uz to što su izgledali znatno stariji, većina naših didova i baba uglavnom nisu niti znali točan datum svog rođenja i rođendana, pa kad pitaš, kad si se ti baba rodila, slijedi opširni i opisni odgovor o vremenu rođenja i rođendanu.
Ne znam brte sinko, mater mi je uvik govorila da sam se rodila o ″Kalandori″, druga kaže o Du’ovima, treća bi rekla o Ilindanu, a neka kaže mater bi rekla, bilo je vruće, nekako o Gospojini, taman se vrlo žito i sve tako i slično.
A kad slučajno dođeš u priliku vidjeti nečiji osobni dokument, kojega je inače malo tko imao, uglavnom se nigdje nije išlo, najdalje do crkve u Seonici, pa onda šta će ti, uvid u njega bi izazvao pravo iznenađenje, pa i nevjericu.
Tamo je nerijetko napisano nešto drugo od onoga što se govorilo da bi mogao biti rođendan, a uz to bi se ponekad otkrilo i pravo ime čovjeka, bitno drugačije od svakodnevno korištenog.
Kako se u nas ljude zvalo po nadimku, ili pripadnosti nekoj kući, tako se kod nekih ustvari nije niti znalo pravo ime, pa stoga iznenađenje kad vidiš i pročitaš.
Osobito je to bilo izraženo kod onih kojima je ime dao ″pratar″ na kršćenju, onako iz katoličkog kalendara, po svetcu toga dana, među kojima je bilo i imena tada neobičnih i za ono vrijeme čak pomalo smiješnih.
A vidi nas danas, skupili prilično godina, čak se ponekad uspoređujemo s njima i uglavnom sebi umišljamo kako smo mi u ovim godinama, u odnosu na njih još uvijek mladi.
Međutim, džaba ti osjećaji, realnost života kaže nešto drugo, pa i grubo, da smo ostarili i da smo zapravo samo dobro držeći didovi i babe.
Istina, možda se bolje oblačimo i malo bolje hranimo od naših didova i baba, sigurno ne i zdravije, kao držimo do sebe, ali sve je to malo, ili ništa.
Sve više protiska i probada ovdje, ondje, a jutri kad se ustaješ treba ti vremena da se ispraviš i zagriješ, onda već ide.
Još uvijek se ne razmišlja o mirovini, ide se dalje, radi, kao normalno je raditi do šezdesetpete, pa di ću ranije u mirovinu, mogu ja još.
Opet neki koji imaju malo lakše poslove misle šta ću raditi u mirovini, ako odem u mirovinu još će mi dica “uvaliti” unuke da ih stalno čuvam, di ću onda, pa se ostaje na tržištu rada do kraja.
Izgleda kako je krenulo i da se radni vijek sve više produžuje, još bi mogla biti stvarna ona šala, da će se s posla ići na Mirogoj, ili doli u nas na Brigove, kakva mirovina.
Kako je danas oko nas ovaj nesmiljeni potrošački svijet to te okruženje, htio ti, ili ne htio natjera da slaviš rođendane, a osobito i na poseban način ovako okrugli, jubilarni, šezdeseti.
Mi se nekad davno, u mlađim godinama ne bi ni sjetili da ti je rođendan, nitko ne spominje, tek kad prođe, nakon nekoliko dana se sjetiš, vidi, pa bio mi je rođendan neki dan, ali ništa zato, nema veze, ‘ajmo dalje.
Danas nema, slavi se, torte, svjećice, pa da si i zaboravio, tvoji u kući, ili ovi na poslu ne daju da takvo nešto padne u zaborav, pa su tako moja žena i djeca ove godine za mene organizirali jedan poseban i ugodan rođendanski parti, za nas starije crveničane pomalo nesvakidašnji, ali mora se priznati jako lijepo i dojmljivo, baš sam im neizmjerno zahvalan na tomu.
Priznajem da do nazad nekoliko godina nisam imao problema s obilježavanjem službenog rođendana, ali zadnjih se godina sjetim riječi moje matere da sam ja zapravo rođen dan prije, samo me upisali u matičara dan kasnije.
Tada za prijavu kod matičara nisu trebala doći oba roditelja k’o danas, mogao te prijaviti bilo tko iz sela i oko toga se nije stvarao problem, sve je bilo bez sumnje, vjerodostojno i u skladu s propisima.
Tako da ja zadnjih godina primam čestitke dva dana, jedan stvarni rođendan i drugi administrativni, uz nezaobilazni smijeh i duhovite komentare pojedinih čestitara.
U vrijeme kad smo se mi rodili, a i generacijama prije nas rodilišta su bila naše skromne kuće, uvjeti neopisivi i danas neshvatljivi, ali ne ide se u bolnicu, već se rađa u kući, pa tko izdrži i preživi.
Stručnjak za porode, i doktor i primalja u jednoj osobi je obično bila neka od žena iz susjedstva, inače poznata i dokazana u porođajima koje je već ranije više, ili manje uspješno obavila.
Tako je većinu nas porodila baba Kanjuša, nepismena žena, ali priznati i uvaženi samouki stručnjak za porode, pri čemu je osobito bilo cijenjeno njeno vješto i sigurno vezanje pupka.
Logično je, djeca se rode u kući, u selu, podatak se ne može unijeti isti čas u informatički sustav, jer ga naravno nema, niti je moguća prijava isti dan, pa je razumljiva praksa da se netko rodio jednog datuma, a prijavljen je nekog drugog.
Kako se ondašnjih godina rađalo puno djece, često kalendarski blizu, a svi rođeni u selu, kod kuće, to bi netko od susjeda išao u matičara u Mesi’ovinu prijaviti svoje dijete, pa usput, da ne moraju ići svi drugi, prijavi i ostalu djecu rođenu tih dana.
Tako su djeca, iako rođena različitih datuma, ali prijavljena isti dan, imala zajednički rođendan, jasno ne stvarni, već onaj administrativni.
I tako kad se čovjek malo okrene i pogleda unatrag čini se dobro je, nije bilo tako loših ovih proteklih šezdeset godina.
Što je osobito važno sve ovo vrijeme se zadržao sustav vrijednosti posađen i napajan u Crvenicama kroz sve naše formativne godine, koji nam nije dopuštao da u naš interni navigacijski sustav unosimo pogrešne koordinate i njih slijedimo.
Jesmo se raselili svukuda okolo, ponajmanje nas je u Crvenicama, ali su Crvenice ostale u nama, a to je onaj čvrsti temelj i nepogrešiva koordinata koja nas je držala, čvrsto vodila i usmjeravala kroz život svih ovih šezdeset godina.
I kad netko pita bi li se volio vratiti nazad, odgovor je ne bi, što je ostalo, ostalo je iza, u svom vremenu, ali je pospremljeno u nekoj memorijskoj arhivi i nek’ tamo stoji, Bogu hvala.
Nakon svega i na kraju, svim našim dragim crveničanima iz generacije šezdeset i treće, sretan ovaj lijepi i okrugli jubilej, a uz Božji blagoslov neka nam i nadolazeće godine teku u miru i ljubavi, pa tako sve do volje Njegove.
Zagreb, o Svisvetima 2023. g.
Ivan Ivić Radoš
