Bilo je proljeće, nekako čudno
Hladno i kišovito, ma nikakvo
Ljudi još nisu ni orat počeli
Iako su to odavno htjeli
Ali ja sam morao poći
Pisalo je točno kad moram biti
U tuđoj zemlji u gradu nekom
Od kuće majko ove dalekom
Mater se tog jutra ustala rano
Htjela je sve pripremiti sama
I uštipke ispeći i spremit pršuta
Neka moj sin ima za puta..
Znala je ona da je to daleko
Da triba nešto za puta ponijeti
A ne u vlaku, da drugog moliš
Znam ja ti to ne voliš
Kofer je donila onaj ćaćin
Na njemu je bio papirić neki
Pisalo je na njemački nešto
Ali ga mater sakri vješto
Zgužva ga i baci u šporet
I nešto reče, ali tako tiho
I promjeni temu neku drugu
Htjela je samo prikriti tugu
Suze su joj tekle kao kapi kiše
Nije to mogla sakriti više
I kršćene soli evo nek’ imaš
Pomoli se sine uvijek to tribaš
A ja ću se sine moliti za tebe
Tebi sine za sretan put
Da te Bog čuva i prati
Dok budeš mogao kući se vrati
Kamen i drača ova tvoja
I molitva sine za tebe moja
Neka te jutrom svakim budi
Da se vratiš rodnoj grudi
Vidiš sine i ćaće nema
Bio je rekao vratit se brzo
Godine prođoše, ali se ne vraća
Nemoj ti sine biti ko ćaća….
B.B Radoš, travanj, 1986.
Vaš tim crvenice.com
