Sedamdesetih u Crvenicama

Možda će nekome ovo zvučati kao neko nostalgično pisanje o jednom vremenu, na trenutke čak i kao njegova mitologizacija, a napisani sadržaj o njemu možda može izgledati pomalo neshvatljivo u realnostima današnjeg vremena.
A za mene je to, priznajem, onaj osjećaj kad zaboraviš sve obveze i rokove na poslu, sastanke, kojekakve excel i druge tablice, koronu i sve njene kontroverze, jednostavno otploviš u prošlost, tamo se smjestiš i lagano odašilješ drage ti uspomene.

Stvarno i bez ikakve sumnje, sedamdesete su bile baš sadržajne godine, godine kad se nešto događalo na sve strane, od privatnih do zajedničkih, seoskih projekata, kad se uz ostalo i društveni život u Crvenicama naveliko budio i dizao, jednom riječju renesansa sela u svim njegovim segmentima.
Godine su to kad se počinju pratiti trendovi izvan naših, do tada uskih, seoskih i duvanjskih okvira, uvoditi nove spoznaje u našu svakodnevnicu i pri tomu gledati svijet nekako šire i više.
Kako su to godine odrastanja mnogih od nas i niza događaja s tim povezanih, onda su kao takve meni i vjerujem mnogim generacijama crveničana osobito drage.

Sasvim je sigurno da su preduvjeti i temelj crveničkog preporoda sedamdesetih godina bili odlazak i rad naših crveničana u inozemstvo i posljedično znanje i kapital koji su donijeli, te elektrifikacija sela, impulsi koji su ubrzali i lansirali sve, naglo i snažno.

Pored već često spominjanog odlaska naših ljudi na ″privremeni rad″ u inozemstvo, dio  crveničana je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, obiteljski i trajno odselio iz Crvenica i to ponajviše u Slavoniju, neki na Ilidžu, poneki i u druga mjesta, a neki čak u Australiju.

Početnih godina, pa i kasnije uvijek su se svi, osim ″australaca″, razumljivo, rado i u većem broju vraćali u Crvenice, osobito djeca ljeti, za vrijeme školskih praznika, donoseći nam neke novosti pa i pouke, koje će na određeni način utjecati na nas i na naš stav o životu općenito.
Nije nam tada bilo do kraja razvidno, mislili smo ma kakve nam oni mogu donijeti novosti i šta oni mogu znati više od nas, bili smo uvjereni da se neki od njih zapravo samo prave važni.
Kako su doselili i živjeli u njima potpuno novoj sredini logično je bilo da s vremenom prihvate govor sredine u koju su doselili, međutim nismo mi to razumijevali kao neku normalnu čovjekovu prilagodbu na novo i logičnu reakciju, već smo mislili kako govore ″po gradski″ i samo nam se ″prave″.
Očito zbog osjećaja inferiornosti ili na neki način manje vrijednosti, u pravilu nas je to iritiralo, pa smo im se rugali, vjerojatno s tim prikrivajući neke vlastite deficite.

Sedamdesete su, treba reći isto tako bile godine kad su crveničani u većem broju krenuli na školovanje, osobito se u drugoj polovici sedamdesetih već prilično masovno išlo u srednju školu izvan Duvna, studirati u Zagreb, Osijek, Split, Mostar, poneko i u Sarajevo.

 

Posljedično, ta činjenica je nesporno i bitno doprinijela novim spoznajama, a njihova primjena se vrlo opipljivo odražavala na do tada uobičajeni život sela.

Uz gore spomenute odlaske u svijet, ne može se ne spomenuti, paralelno s tim i važnost ″ulaska″ televizora u naše domove, tog ″prozora u svijet″, preko kojega smo gledajući sve i svašta prikupljali razne informacije, usmjeravajući ih i primjenjujući kroz svakodnevne aktivnosti.

Treba napomenuti da je uz nova saznanja koja su naši ljudi donosili i primjenjivali, nesumnjivo tih godina na naš društveni standard i to na vrlo praktičan način značajno utjecalo otvaranje dviju trgovina mješovitom robom, ili zadruga kako smo ih zvali.
Bio je to nedvojbeno iznimno važan i značajan pomak u dotadašnjem načinu i stilu života crveničana.
Nije mala stvar da nakon što se išlo i to uglavnom pješice u trgovinu kod Pecukića, u Mesihovinu, nekih pet  kilometara u jednom smjeru, sad najedanput i mi imamo trgovinu u selu i to ne jednu, već dvije.

Kad si prvi put ušao u zadrugu imao si osjećaj kao da si ušao u neki danas najmoderniji shoping centar i mislio si da unutra nema šta nema za kupiti, a uz to i posebni mirisi zadruge, onako baš dojmljivo.
A u stvari, izgled trgovine iznutra tipično socijalistički, svugdje isti, tipski interijer, iste i ne pretjerano natrpane police robom gotovo isključivo domaće proizvodnje, dugi pult u obliku slova L, a iza njega pokojni rodijak Ilija u jednoj, a pokojni Marijan u drugoj trgovini, u plavim kutama, naravno.
Sjećam se i sada onih čajnih kolutića u rinfuzi, Lasta Čapljina, malo vlažni, pa mekani, kako ih pokojni rodijak Ilija trpa nekom velikom limenom kašikom u papirnate vreće zvane fišeke i vaga, ili onih medenjaka.
Ako bi se kojim slučajem kupilo više komada robe njihova vrijednost, odnosno novčani iznos se ispisivao suhom drvenom i imaš osjećaj nikad naoštrenom olovkom na prazni fišek ili papir za zamatanje robe, podvuče se crta i slijedi ″pješice″, klasična matematika zbrajanja, jedan i tri jesu četiri, više dva je šest…
To je ujedno bio račun, doduše samo vizualno, ali dovoljno, jer nema računala, nema kase, pa nema niti fiskalnog računa, ali nema veze, nikad nije bilo sumnji, vjerovalo se olovci i papiru i onome tko je zbrajao, naravno.

Nerijetko, u isto vrijeme bi netko od starijih crveničana stajao unutra, ispred pulta, blizu ulaza i ispijao pivo ili konjak, ili čak oboje.
Konjak se nije pio iz čaša, jer ih zapravo nije niti bilo, logično, trgovina je, nije gostionica, već se otpije onako iz boce, pa koliko tko potegne.
Takvo ispijanje konjaka se tretiralo isto kao da si ga dobio u čaši, pri čemu je bilo pravilo da se gutljaj plaćao kao tura, kao da si popio čašu, potegao ti slabiji ili jači gutljaj, svejedno, pa ti sad potegni koliko možeš.
Uz to su uvijek bile rasprave i komentari koji je bolji konjak, Badelov ili Zvečevo, jer je samo njih bilo u ponudi i to ne uvijek oba.

Mišljenja i zaključci nikad nisu bili argumentirani ničim konkretnim, već uvijek i isključivo temeljem osobnih preferencija i argumentima tipa ″ja ti kažem da je bolji Zvečevo, pa ti govori kako ‘oćeš″.
U osnovi, nikad ni jedan nije proglašen lošim, važno je da ga ima i u konačnici uvijek je bio najbolji onaj koji je tog trenutka bio na raspolaganju, zadovoljstvo ispijanja nije se moglo ničim narušiti.
A cijelo vrijeme okolo dimi na sve strane, iz cigara tada uglavnom popularnih Pedeset sedam ili Opatije, pri čemu se naravno i oko toga povremeno i bespredmetno raspravljalo koje su bolje, a u osnovi smeće i jedne i druge.

Mlađi vjerojatno ne znaju, stariji sigurno znaju da smo na kraju šezdesetih ili na samom početkom sedamdesetih godina imali seosku gostionicu, kod Snige, koja je radila relativno kratko i zatvorena je čini mi se dosta brzo, sedamdesete, sedamdeset prve, nisam siguran, ali je bila nešto novo, nikad prije u nas viđeno.
Moram reći da mi je to bila prva gostionica u životu u koju sam svratio i to s nekih šest, sedam godina, nakon nedjeljne mise, s ćaćom i materom.
Evo i danas osjećam onaj neobični, ali meni tada tako fini miris gostionice, koji je vjerojatno bio posljedica zaostalog i malo ustajalog dima duhana iz prethodne noći, ili ne znam što drugo, ali neki baš poseban miris.
Uz to i sada mi negdje odzvanja onaj zvuk i škripa željeznih nogara kod pomicanja stolaca i stolova po betonskim pločicama.
Pio sam nezaboravnu cocktu iz široke staklene boce s reljefnim točkicama razasutim po njoj, a cockta nevjerojatna, ugodnog i posebnog okusa, soda unutra, pa kad podrigneš kroz nos ti prođe fini okus i uz poseban osjet zadovoljstva.

 

Toliko mi se svidjela i boca i sadržaj u njoj da sam samo najednom, bez da sam ikome išta rekao i ne čekajući nikoga, s napola punom bočicom u ruci napustio gostionicu i otišao kući.
Danima sam poslije u strahu prolazio ispod Snigine kuće misleći hoće li me pokojni rodijak Snigo zaustaviti i pitati di je ona boca što si je odnio.

Treba reći da su tih godina u Crvenicama značajni i društveno važni oblici druženja, ali istovremeno i poslovne suradnje bili naši poznati suvezluci, koji su negdje do sredine sedamdesetih godina potpuno iščezli i nestali.
Bila su to zapravo poslovno interesna udruživanja najčešće dviju obitelji, za potrebe izvođenja uglavnom poljoprivrednih radova i za koje bi se danas, a da zvuči onako svjetski moglo komotno reći prvi crvenički joint ventures, zajednički poslovni pothvati.
Preko suvezluka su se uz poslovnu suradnju provodila intenzivnija druženja, a nerijetko razvijala i bliska prijateljstava.

Svakako se mora spomenuti još jedan oblik društvene aktivnosti, osobito u zimskim mjesecima, to su u ono vrijeme iznimno popularna sila po selu, omiljena aktivnost svih uzrasta, od puberteta, srednje dobi do starijih.
Svi su imali svoja društva i uvijek se znalo tko sili u kojoj kući, družeći se često i do kasno u noć, uživajući u zajedničkim pričama, igrama, pa i pjesmama.

Možda sada zvuči nevjerojatno, ali tada je bila svojevrsna hrabrost naprimjer za vrijeme sila slušati, odnosno puštati neke hrvatske pjesme, kao recimo ″Ustani bane″ od Vice Vukova, jer je tada puštanje i slušanje takvih pjesama, koje je netko proglasio nepoćudnima i neprijateljskima bilo krajnje opasno.

Međutim i unatoč opasnosti, takve su se pjesme povremeno ″vrtile″ na gramofonima i slušale s gramofonskih ploča, ali u strogo kontroliranim uvjetima, odnosno u strogo povjerljivom društvu.
Odmah kad krene pjesma netko od starijih uredno izlazi vani ispred kuće pogledati da možda netko ne prisluškuje ispod prozora, jer svašta su ljudi doživljavali i nikad se ne zna tko ″snima″.

Nisu samo pjesme bile opasne i vicevi su mogli biti opasni, pa su se pričali vrlo oprezno i strogo vodeći računa u kakvom se društvu pričaju, jer su zbog pretjerano ″sumnjivog″ sadržaja mogli, po nečijoj procjeni uvrijediti tadašnju državu i komunistički sustav.
Vjerni ″čuvari″ sustava su slušanje takvih pjesama i pričanje viceve vrlo lako proglašavali verbalnim deliktom, što je bio ″ozbiljan grijeh″, a posljedično podloga i materijal za završiti u zatvoru.
Kako se nikad nije znalo tko prati i prisluškuje, a kroz godine ljudima utjeralo strah u kosti i nikad dovoljno opreza, vjerojatno je od tuda i nastala ona poznata uzrečica iz komunizma ″da i zidovi imaju uši″.

Još jedan jako važni događaj na samom početku sedamdesetih godina, koji je otvorio i na neki način povezao Crvenice sa svijetom je ″dolazak″ autobusa u selo, odnosno uspostava redovne autobusne linije od Crvenica do Duvna.

Prvi autobus koji je prošao ispod sela po našem prašnjavom i rupama prošaranom makadamu izazvao je neviđenu pozornost, a kako i ne bi, u selo stigao autobus, čudo jedno.
Autobus okićen, na njemu vise ručnici, zobnice, pletene čarape, bozavci…, opće zadovoljstvo, svima je jasno da se događa nešto važno i dobro.
Naime, do tada se uglavnom, ako si želio negdje putovati, prvo išlo, kao i u trgovinu, pješice u Mesihovinu, do Pecukića, pa onda na autobus.
S obzirom da su auti bili prava rijetkost, a autobus sada dolazi po tebe, pred kuću, ovo je onda postala jedna viša razina standarda, odnosno jedan prilično drugačiji način života.

Početkom sedamdesetih u Crvenicama se otvara i prvi disko klub, ako se to tako može nazvati, kod Veke, u prizemlju njegove kuće.

Glazba se puštala na gramofonu, s gramofonskih ploča, bio je to prvi plesnjak u selu, a mi djeca još za ranijega, dok još nije vrime spavanju koristimo priliku i gledamo kroz prozor, izvana naravno.
Smijuljimo se kako neki tamo plešu, osobito ako je ples u dvoje, bilo nam je skroz interesantno gledati, jasno dok nas ne bi netko primijetio i potjerao.
Treba reći da disko kod Veke nije trajao dugo, brzo je zatvoren, nakon čega je otvoren disko kod Garačušića, u prostoru današnjeg caffe Trokut, ali niti on nije dugo trajao i relativno je brzo zatvoren.
Kako je nešto kasnije, nakon izgradnje škole, uz školu napravljena i sala, ples se počeo organizirati u školskoj sali, onako još neizrađenoj, ali natkrivena i zatvorena, ne pada i ne puše, nikome ne smeta buka ni galama, svoji na svome, ma kud ćeš bolje.
Slušala se glazba uglavnom domaćih, ali pomalo i stranih izvođača s gramofonskih ploča, kasnije s kazeta preko prvih kazetofona, uz česte tehničke smetnje, većinom nasukala se vrpca, ali problem se rješavao u hodu i ide se dalje.

Kod slušanja stranih izvođača mali je problem bio nepoznavanje jezika, svi su učili ruski, pa nitko ne zna tekst, ali vidiš poneki onako malo mumljaju i na engleskom, nagađaju, ali nema veze glazba je bila dobra, svima razumljiva.

Jedan od najomiljenijih hitova tih godina bila je pjesma Gary Glittera, I’m the Leader of the Gang (I’m), što bi se moglo prevesti kao ″Ja sam vođa bande (ja sam)″ iz koje se posebno izdvajao jedan refren, ″come on″, ″come on″, kojeg je Glitter pjevao, ponavljajući ga nekoliko puta, nešto kao caaame ooon, caaame on, caaame ooon, caaame on.
Kad taj refren krene, iako nitko uglavnom ne zna o čemu pjeva i što znači, ali zvuči dobro i koga briga, dižu se ruke gore, viče se što je moguće jače i ne štede se grla ni glasnice.
Međutim, kako se nije znalo, spomenuti refren se pjevao onako u proizvoljnom izričaju i u različitim varijantama, svatko na svoj način, ali po mogućnosti što sličnije izvorniku.

Tako se kod nas naprimjer na ″come on″, ″come on″ uvriježilo i pjevalo ″Tripalooo, Saaavka″, Tripalooo, Saaavka″, mora se priznati nekako je zvučalo skroz slično izvorniku, a nigdje veze, ali kako je to bila zapravo asocijacija i aluzija na vođe hrvatskog proljeća, e to je već značilo nešto.
Takav poklič i pjevanje se u ono vrijeme smatralo baš opakom provokacijom, jer po mišljenju tadašnjih komunističkih dušobrižnika time se veličalo protivnike ondašnjeg sustava, a kud ćeš gore od toga.
Pročulo se okolo vrlo brzo šta se to pjeva, netko je dojavio naravno, pa su čak zbog toga neki naši crveničani imali ne male neugodnosti.
Dolazila im je naime ondašnja milicija u provjeru i provodila ispitivanja, čak su im oduzeli ″spornu″ gramofonsku ploču, misleći tko zna šta ima na njoj snimljeno.
Nema sumnje da su je tadašnji higijeničari javnog prostora strpljivo i pažljivo preslušavali ne bi li našli nešto inkriminirajuće.
Pričaju neki livnjaci kako su i oni imali svoj refren, njihov je bio manje provokativan, oni su pjevali ″budalooo Kaaarlo″, ″budalooo, Kaaarlo″…

A kad bi krenule domaće pjesme, prije svih Bijelo dugme i tada njihovi najveći hitovi, skoro bi se svi raspametili, prvo kaže Da sam pekar, pa onda Ne spavaj mala moja muzika dok svira i sve pređe na Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac, ma ludnica.

Sedamdesete su godine također bile poznate i specifične po modnim izričajima naših crveničana, pri čemu su na samom početku glavna obuća još uvijek bili gumeni opanci s obojcima i gumene Borovo čizme koje bi se navukle na vunene, ili suknene, ručno ispletene čarape.

Tvornica Borovo i peć u kojoj su se ″pekle″ prve gumene čizme iz šezdeset devete godine, danas još uvijek u pogonu

Kasnije se ipak počinju pomalo kupovati prve tenisice i cipele, nakon čega su vrlo brzo popularni opanci i čizme otišli u povijest.

Glavni i omiljeni odjevni predmet bile su takozvane šiz gaće, ili gaće na trapez, gore uske i utegnute, a na dnu širokih nogavica i to toliko širokih da se samo malo vide vrhovi obuće.
Čak su jedno vrijeme mlađi crveničani rezali nogavice na gaćama, od dna do koljena i umetali takozvane klinove i to najčešće od nekih drugi starih gaća, često druge boje i materijala, ali nema veze, važno je samo da su što šire u dnu i da su usklađene s prihvaćenim modnim stilom.
Tko se htio posebno urediti obukao je košulju sa širokim kragnama, a kragne izvučene preko sakoa, ili jakne i raširene skoro do ramena i naravno, onako frajerski na košulji su otkopčana dva tri gornja dugmeta.
Posebna je priča bila pojava bijelih perlon košulja, poznatih perlonki, nakon dotadašnjih košulja ovo je izgledalo što bi se u nas reklo baš odiveno, a ono košulje od  sintetike, zapravo od materijala izrađenog na bazi plastike, kruta, ″ne diše″, ali modrena,  u njoj se izgleda uredno obučeno, tko te pita za kvalitetu.

 

 

 

 

Većina mladih je tih godina nosila poznate frizure zvane ″fudbalerke″ koje su bile iznimno popularne, neki ozbiljniji k tomu su još nosili i duge zulufe, do ispod vilice i sve to na tragu proklamiranih modnih trendova.

Kako u Crvenicama naravno nema kino dvorane, prve filmove smo gledali u prvim razredima osnovne škole i to partizanske, ratne, prikazivane na onim starim projektorima s vrpcama koje su se jednom ili dva puta mijenjale tijekom filma.
Komunisti su uredno koristili takve filmove za promidžbu i nama djeci nametanje svog nakaradnog sustava vrijednosti.
Prvi film u kino dvoranama smo uglavnom gledali u srednjoj školi, a nakon toga film bi se danima prepričavao onima koji nisu imali priliku ili zadovoljstvo gledati ga.

Poznat je tako ″problem″ gledanja filma u kinu nekoliko naših crveničana, u osmom razredu, kad su se vratili u Duvno nešto ranije odnekud s puta, a kako je autobus prema selu vozio nešto kasnije, popodne, morali su ga čekati i odlučili su iskoristiti priliku, otići u kino i gledati film.
Malo su okasnili, jer je projekcija filma bila ranije i film je već počeo, svjetla ugašena, a oni ušli u jedan red s praznim stolicama i tamo sjeli.
Kako nikad prije nisu bili u kinu nisu ni znali kako funkcioniraju one stare preklopne stolice, pa šta će drugo već sjeli na naslone i ″polegutili se″.
Međutim kako su smetali, sjede na naslonima, ovi iza njih, gradska, duvanjska raja počeli galamiti i vikati miči se, sklanjaj se i zviždati.
Naši crveničani se pogledavaju, šta je sad, nisu znali kud dalje, di se skloniti, dok se jednom od njih nije nekim slučajem rastvorio i spustio donji dio stolice, pa je tako skliznuo niz stolicu i sjeo, a što je onda bio signal i ostalima.
Napokon su svi sjeli sretni i zadovoljni što su se konačno riješili pritiska i neugodnih zvižduka.

Mora se priznati da su sedamdesete godine u Crvenicama bile baš posebne, optimistične, bogate i ispunjene u svim sferama života sela, jednom riječju nezaboravne, a zbog dinamike i kratkoće vremena u kojem su se mnoge stvari odigrale i promjene dogodile su prilično neobične, ubrzane i baš izvanredne.

Zato, umjesto refrena kojeg u svojoj jednoj pjesmi pjeva Daleka obala,…jer osamdesete su bile godine…, mi crveničani možemo bez problema reći, …jer sedamdesete su bile godine…, godine preporoda i za pamćenje.

Zagreb, o Maloj Gospi 2021. g.

Ivan Ivić Radoš