Nije to generacija niti genijalaca, niti wunderkinda, nije niti nekih ne daj Bože revolucionara i anarhista, a nije niti generacija za koju se može reći da znaju nešto što možda drugi ne znaju, onako sasvim jedna obična generacija djece, kasnije odraslih ljudi, ali meni baš posebna. Kako sam ponosni pripadnik te generacije, a povodom pedeset godina završetka prvog razreda osnovne škole prisjetio sam se ovdje malo tih vremena, ljudi i događaja, generacije šezdeset treće.
Na žalost među nama nema više našeg dragog prijatelja Petra Gingića, jednog od nas, pa ovu priču ponajviše posvećujem njemu.
Nakon tolikog broja godina sjećanja još uvijek živo naviru, a pred očima prolaze, sada već pomalo izblijedjela lica tadašnjih prvaša, danas sve redom dragih didova i baba.
Prolaze mi tako pred očima Grbo, Ivić, Mijat, Gingić, Šime, Jozo, Ante, Petar, Ivan, Anđa, Anica, Matija, Đula.., pa seončani Marko, Mate, Loćkova, Pere, Ante.., omoljani…, ne mogu sve nabrojati, ali pedeset, toliko nas je naime bilo u prvom razredu
Inače, generacija šezdeset treće je kao i mnoge druge rođena u vremenu kad se i nije baš imalo svega i svačega, živilo se skromno i u uvjetima reklo bi se zaostalosti, ali uz gomilu djece, koja su uz igru, viku i smijeh davala posebnu radost, puninu i živost u selu.
Došla tako sedamdeseta godina, stiglo konačno vrime da i mi iz šezdeset treće krenemo u školu i to u Seonicu, u kojoj je tada bila područna osnovna škola i u koju smo išli i mi crveničani.
Samo koji mjesec ranije uredno smo obavili liječnički pregled u Duvnu, a to nam je bio vjerojatno svima prvi odlazak u grad, u Duvno.
Jasno da tada nije bilo kao danas kad svi sudjeluju u pripremi prvašića, roditelji, babe, didovi, prati ih se u školu, tamo priređen doček, organizira se priredba i slično, kažu samo da je što manje stresa djetetu u prvim danima škole.
Nama su matere uglavnom otkale one zobnice koje su glumile školske torbe, a u njih nakrcane knjige i teke uredno uokvirene papirom od vreće za brašno, netom ispražnjene, nije se postavljalo pitanje nekog stresa, nema pratnje, nema priredbe, dočekao nas je samo brkati učitelj.
U zobnici je uz knjige i teke bila nakrcana i pernica, naravno drvena s poklopcem na izvlačenje, a u njoj drvena olovka, gumica i šiljilo. Ne znaš što je više u uporabi, olovka, šiljilo ili gumica, stalno se piše, briše, oštri olovka, pa se brzo istroši i olovka i gumica.Zobnica je obično malo duža, nema mehanizma za skraćivanje, kad potrčiš lupa te po leđima i guzici, a unutra klapa pernica i sadržaj u njoj, pa da ne bi pukao remen stavi se torba ispod ruke, pritisne uz tijelo i trk. Uz zobnicu spremni su i novi gumeni opanci zvani bate i gumene čizme, uz to nove, opletene suknene čarape i naš prvašić je spreman za školu i sve moguće izazove.
U školu se išlo po grupama i grupicama iz pojedinih krajeva, nema miješanja s djecom iz drugih krajeva, jer tada ti je svatko iz drugog kraja izgledao dalek, skoro kao stranac. Išlo se uredno pješice prašnjavim putem ispod sela, sve popraćeno povremenim naguravanjem, utrkivanjem, glasnom pričom ili barem žamorom, baš tipično za djecu. Svaki seoski ćuko nas je ispratio lavežom, a kod nas u ruci kamen za svaki slučaj i ne daj Bože ako se primakne.
Usputno se barem desetak puta zaželi ono krasno faljen Isus nekome od naši crveničana koje sretnemo ili vidimo, nastavljajući put dalje preko Džanije, prolazeći pored Rkonjića kuće i evo nas kod škole u Seonici.
A kod Rkonjića kuće u pravilu na sred puta leži onaj njihov crni ćuko, koji kad je snig leži točno na prtini, pa ti ne preostaje ništa drugo nego zagaziti u snig i tako ga zaobići, moleći Boga da pri tomu ostane ležati, ne pada ti na pamet riskirati i preći preko njega, prikoraciti ga.
Škola u Seonici je bila zapravo malo veća kamena kuća, ali je nama u to vrijeme izgledala kao neko vrlo ozbiljno arhitektonsko zdanje, prava zgrada.
Pred školom žamor i strka, neki dođu malo ranije, pa već krenula igra, drugi stoje sa strane u manjim ili većim grupama, čeka se ulazak u razred.
A onda izlazi učitelj Radojko, ozbiljan, poziva sve stati u red, pri čemu se, uz početno naguravanje, zauzimaju što bolje pozicije u redu, sa željom biti naravno što više naprijed, nakon čega slijedi ulazak u razred, jedan po jedan.
Nas je bilo pedeset u jednom razredu, nakrcani u jednu od one dvije učionice, u klupi po troje, muški uredno ošišani, frizure vojničke, iste kod sviju, nema tu nikakvih ″fudbalerki″, kojekakvih repića, pramenova ili slično, sve je bilo uredno i kako treba.
Inače, učitelj Radojko je bio vrlo autoritativan učitelj, koji s onim brkovima, lagano šepajući hoda ispred ploče i objašnjava nam gradivo, pomalo nas uvodi i uči prvim slovima, računima, prirodi…
Povremeno propitkujući provjerava koliko pratimo i usvajamo njegovo predavanje pri čemu bi se neki kod ispitivanja dizali i stajali doslovno na nožnim prstima, s visoko ispruženom rukom i isturena dva prsta, nagnuti preko klupe.
Skoro što nisu dodirivali učitelja sve u namjeri da ih primijeti i pita očito zadovoljni što znaju ili misle da znaju odgovor na njegovo pitanje.
Drugi su se opet sakrili iza nekih računajući da ih neće vidjeti niti pitati, jer se ne zna odgovor, pa se tražio način kako nekako izbjeći ispitivanje i uslijed neznanja izbjeći nelagodu, odnosno spriječit na određeni način blamažu i potencijalno posprdni smijeh ostalih.
Ne treba niti spominjati da tada nije bilo laptopa, tableta, niti kalkulatora, pomoćna sredstva su bila drvena računaljka, drvca, listovi s drveća i slična pomagala.
Za neprimjereno ponašanje, po mišljenju učitelja, uredno se dobivalo šipkom po rukama, bila je to posebna i često primjenjivana pedagoška mjera.
Mora se priznati da je takva mjera bila dosta efikasna, čak i kod onih najtvrdokornijih, a uz mogućnost ostanka u ″zatvoru″ nakon završetka nastave za one koji opet po mišljenju učitelja nisu u redovnom dijelu nastave usvojili potrebnu razinu znanja davala je rezultata i bila poticaj za kakav, takav dodatni trud.
Na velikom odmoru, ispred škole trka, vika i naguravanje, dvorište prekriveno šoderom, odnosno žalom, kojega smo čak ponekad organizirano skupljali po Točilu i u našim školskim torbama, zobnicama donosili i rasipali po dvorištu. Nakon toga zobnica se malo otrese, knjige i teke se ponovno stave unutra i sve super.
Vani ispred škole je bio jedan wc, muški i ženski, ispred ženskog uvijek red, a muški čučavac, rupa na sredini, oko koje se okupi pet, šest nas i svi u isto vrijeme pišaju gađajući rupu.
Kraj nastave je uvijek bio željno iščekivani događaj, a kad bi učitelj Radojko označio kraj nastave, e kakva je to bila brzina spremanja i trka vani, uz neizostavno guranje, sve s ciljem što prije se dočepati izlaza i istrčati vani, jer ide se kući.
Nakon škole, jednom tjedno se uredno išlo na vjeronauk u crkvu, kod tada našeg svećenika i župnika fra Ivana Kvesića, koji nas je u to vrijeme pripremao za prvu svetu pričest.
Na putu do kuće su se odvijale usputne aktivnosti utrkivanja, čupanja, potezanja i jačanja, kao i omiljeno igranja lopte na Bilinom putu, pri čemu su golovi bili poneki kamen ili naše školske torbe, a lopta često neka improvizacija.
Kraj školske godine se uredno obilježavao paranjem knjiga i teka, ali tek kad bi se odmakli na sigurnu udaljenost da nas učitelj ne vidi i kad bi stupili na crvenički teren, misleći kako smo na sigurnom.
Vjetar bi onda danima raznosio papir isparanih knjiga i teka po Bilinom putu.
Kad se čovjek malo osvrne, nevjerojatno je koliko se toga dogodilo u tih pedeset godina, ali nakon svega uvijek ostaje ono pitanje kako li je samo brzo prošlo, baš je proletilo.
A na kraju, svim dragim crveničanima iz generacije šezdeset treće želim radost sjećanja, lijepu i ugodnu sadašnjost, svjetlu i mirnu budućnost.
Zagreb, o Ilindanu 2021. g.
Ivan Ivić Radoš
