Blog

Priča o Crvenicama

Crvenice grb

Jedan je pjesnik napisao, ″Ako ti ime spomenem u pjesmama mojim, ako i suza potekne zbog starih uspomena, to je zbog tebe selo moje, tvoje sam dijete bio i ostajem selo moje″.

Pisati o Crvenicama je radosno i nezaboravno sjećanje na ljude s kojima sam koračao dio svog života i sjećanje na događaje u kojima sam neposredno, ponekad samo posredno sudjelovao i bio uključen.
Kroz pisanje čovjeku nadođe da Crvenice nisu samo mjesto, to je osjećaj, emocija, utočište, to su uspomene i nešto što nas neprestano vuče i poziva.
Događaji u prošlosti su nas oblikovali i kroz sjećanja koja se stalno vraćaju definiraju nas danas, određuju i usmjeravaju za budućnost, a s vremenskim odmakom ih gledamo drugačije, jasnije i nedvojbeno ih puno bolje razumijemo.
U priči je stavljen naglasak na neke ljude, događaje ili crtice iz života Crvenica, da se ne zaboravi i kad treba da nas podsjeti.
Možda neki zanimljivi ljudi i događaji nisu spomenuti, ali namjera je bila i nadam se da sam barem malo uspio u tomu da na ovaj način mlađe upoznam, a starijima neka bude samo podsjetnik, odnosno riječima i slikama, ukratko i bez da se ide u širinu, kroz nama bitne ljude, pojave i događaje prikazati Crvenice i ono nešto naše, crveničko.

Naime, selo Crvenice je smješteno na jugoistočnom rubu Duvanjskog polja, na nadmorskoj visini nekih 900 m, prostire se na površini oko 22 km2, a prema podacima iz 2013. godine u selu je registrirano 997 žitelja, hrvata, katolika.

Na žalost, treba reći da su kroz prošlost niz različitih, nepovoljnih okolnosti i događaja, ali i ambicije kod nekih i nemogućnost ostvarenja istih u Crvenicama, utjecali na to da je veliki broj crveničana odselio i danas živi ili radi u inozemstvu, doslovno po cijelom svijetu.
Koliko je zapravo crveničana i njihovih nasljednika bar malo se može vidjeti ljeti, prije Gospojine, kada se skupe sa svih strana svijeta, selo se doslovno podupla.
Ukupni broj stanovnika u selu čine ljudi i obitelji koji se prezivaju s deset različitih prezimena, kao što su Radoši, Zorići, Gudelji, Andrešići, Miloši, Čuići, Buljani, Krajinovići, Filipovići, Dodizi, Karačići, među kojima je prezime Radoš najbrojnije i u selu najrasprostranjenije.
Nije pouzdano utvrđeno, ali prema nekim podacima prezime Radoš, uz Krajinoviće, za  koje se zapravo niti ne zna kada i odakle su došli je najstarije prezime u Crvenicama.

Svi su oni nekada prije, u različitim fazama odnekud doselili na ovaj naš prostor, najčešće negdje s juga i jugoistoka, iz Dalmatinske zagore, Hercegovine, a vjerojatno iz još daljih područja i krajeva.
Na žalost nije baš istraženo, niti je meni nešto poznat povijesni put, odnosno kretanje i doseljavanje naših predaka, niti povijest i razvoj prezimena u Crvenicama, pa mi stoga nije niti namjera upuštati se u neka šira obrazlaganja.
Nadamo se da će se jednom u budućnosti netko od naših crveničana, povjesničara malo s tim pozabaviti i to puno bolje i šire razjasniti i obrazložiti.

Nisam našao pouzdane podatke o podrijetlu imena Crvenice, ali je ime vjerojatno nastalo po crvenoj zemlji i boksitu, naslagama koje se pojavljuju na nekoliko mjesta u selu.
Crvena je boje zbog udjela željeza, pri čemu kada se radi o boksitu, ako ima veći udio silicijevog dioksida prelazi u glinene stijene, kojih se također može naći u selu.

Inače, prema poznatim zapisima Crvenice se spominje još od 1572. godine pod imenom Dubica i to u zapisu mostarskog kadije u kojem navodi da su mu se žalili stanovnici Dubice iz Duvanjskog kraja, kako ih stanoviti pop Sava iz Imotskog sa svojim odmetnicima želi prisilno prevesti na pravoslavlje.
Prema drugom podatku koji potvrđuje ove gore navedene zapise Sridnji Kraj se u pričama starijih zvao Dubica, a i danas, barem u selu, nije rijetkost da se tako naziva.
Treba reći da nigdje drugo u duvanjskom kraju nije utvrđeno postojanje, niti ima spomena imena Dubica.

Iako nema poznatih zapisa, ali da su ljudi ovdje na području današnjih Crvenica živjeli stoljećima zorno nam kazuju nazivi pojedinih lokaliteta kao što su Gradina, Crkvine i ostaci starih građevina kao naprimjer ostaci crkve na Crkvinama iz sedmog stoljeća, ili stećci na Pogrebnicama, odnosno u Ričini.

Crvenice, poznato je pripadaju župi Seonica, općina je Tomislavgrad, županija Hercegbosanska i to na njenom samom rubu, uz granicu sa županijom Zapadnohercegovačkom, Federacija BiH i sve to u državnom okviru Bosne i Hercegovine.
Udaljene su nekih dvadesetak kilometara od Tomislavgrada, administrativnog središta duvanjskog kraja i po prilici isto tako od Posušja, mjesta koje pripada drugoj županiji, Zapadnohercegovačkoj.

Sa zapadne strane selo graniči sa Seonicom, našim najbližim, a može se reći i najbliskijim susjedima, prema jugu je Mesihovina, odnosno niz manjih sela kao Miljacka, Stepen, Bučići, Petrovići, istočno graničimo s Rakitnom, a sjeverno, nije za vjerovati, jer tako na prvi pogled ne izgleda, s Kongorom.
Okruženo je brdima skoro sa svih strana, tako da je dobro zaštićeno i praktično se iz daljine, s drugog kraja polja niti ne vidi.
Kuće su razasute u podnožju planine Vinac, koji blago padajući natkriljuje Crvenice sa sjeverne strane.
S jugozapadne strane selo zaklanja Dobra glava čiji je najviši dio na 920 m nadmorske visine, a prema jugu i jugoistoku protežu se Lastve i Kunčuše, iza njih Poda iza kojih se spustila Vučetija draga, dalje prema istoku su Parnice, nešto niže i bliže selu je Bilin dolac, Latice, Badnji, malo dalje Kupljevac, preko puta Garačića je Stražnica i dalje prema Rakitnu Slobodnik.

Cestovno, selo je dobro povezano i to asfaltiranom cestom prema Mesihovini, gdje se veže na magistralnu cestu Tomislavgrad-Posušje, a drugom asfaltiranom cestom je povezano prema Seonici i dalje ispod sela, rubom polja do Tomislavgrada s odvojkom u Lipi, prema parku prirode Blidinje.
Selo je također prema istoku povezano s Rakitnom, ali za sada samo makadamskim putem, često zbog vode i snijega prilično lošim, pa je ta prometnica slabo iskoristiva, upotrebljiva je uglavnom za traktore i terenska vozila i to pretežito ljeti, za osobna vozila malo teže.

Zbog svog položaja uz granicu s nesporno hercegovačkim krajevima i županijom Zapadnohercegovačkom, mi smo crveničani, a može se reći ne samo mi već i dobar dio ostalih duvnjaka uvijek prije nekako bili u dilemi jesmo li mi hercegovci ili bosanci.
Kako se nismo mogli nigdje pouzdano svrstati često bi se znali u raspravi odrediti da nismo ni jedno ni drugo, već da smo mi ono ″i″.
Treba reći da su takve izjave u raspravama s pravim i tvrdim hercegovcima  znale neke od njih iritirati i uzrujati do te mjere da bi znali reći, e najgore mi je kad kažu da su ono j…..o ″i″.
Da je tomu tako i da smo regionalno ″visili″ pokazuje recimo primjer kada smo nekada davno išli u srednju školu, u gimnaziju na Širokom Brigu, pojedinci iz razreda su nas uredno nazivali bosancima, a ako su nas htjeli dodatno podbosti onda su nas čak što više nazivali bosandžerosi.
Opet s druge strane kad se za vrijeme studiranja u Zagrebu razgovaralo s prijateljima ili poznanicima iz bosanske Posavine ili nekima iz srednje Bosne onda smo za njih uredno bili hercegovci.

E sad daj budi pametan, a mi se zapravo sami nismo istinski osjećali niti jednima, niti drugima.

Nekako se jedno vrijeme uvriježio stereotip da ako si hercegovac onda si kao nešto pametniji, a manje pošten, opet ako si bosanac onda si kao nešto pošteniji, ali manje pametan, pa se kod nas jedno vrijeme, braneći proklamiranu poziciju ″i″ bila uvriježila poštapalica da mi ne možemo biti niti jedno, niti drugo jer smo prepametni za bosance, a prepošteni za hercegovce.
Činjenica je da smo mi crveničani, za razliku od gore naših ″vr’duvnjaka″ nekako uvijek više naginjali prema jugu, Posušju, Imotskom, imamo dosta sličnosti s njima, a kako uz sve to pripadamo biskupiji Mostarsko-duvanjskoj, čini se da nas to ipak na neki način određuje, htjeli mi to ili ne.
Možda je u cijeloj toj priči ispalo najbolje i najpomirljivije sam naziv županije, Hercegbosanska, naziv koji najbolje oslikava našu regionalnu pripadnost i najbolje pokriva ono ″i″ koje se često vadilo kao argument i određivalo kao naša pozicija u odnosu na bosance i hercegovce.
U konačnici, zadnjih godina čini se nema više tih problema oko određivanja regionalne pripadnosti, svakodnevnica je sve posložila i izgleda da je danas sasvim svejedno gdje smo, kad već nismo u Hrvatskoj, koga više briga.

Crvenice su inače podijeljene nevidljivom, ali svima nama crveničanima jasnom granicom na pet Krajeva: Gudelji, Zorića Kraj, Sridnji Kraj, Krivača i Karačići, odnosno Garačići, kako smo ih nekada zvali.
Iako su granice nevidljive, one nikad nisu bile sporne, uvijek se znalo tko pripada kojem Kraju.

Ispod sela protječe i vijuga naša Ričina, koja se u službenim kartama naziva Drina i koja preko ljeta uglavnom presuši, ostanu poneke lokve, u kojima su nekada davno naše matere ljeti, nakon šišanja kupale janjce, a u istim lokvama smo se kupali i mi kao djeca, u isto vrijeme, odmah pored.
Mora se priznati da je od jeseni, pa do proljeća Ričina baš lijepa rječica, izgleda ozbiljno, čista i bistra voda, sada i očišćenog korita, a preko nje svako malo neki most ili ćuprija.

Možda se mi u Crvenicama ne možemo pohvaliti većim brojem doktora znanosti, akademicima, ili nekakvim mega popularnim i šire poznatim veličinama, ipak imamo i mi pravih ljudskih veličina za koje mi pouzdano znamo da su takvi i samo su nama kao takvi poznati.
Prije svih tu je najveći sin Crvenica, naš crvenički i hrvatski vitez, junak Ljubomir Ljubo Radoš Tavrin, koji je položio svoj mladi život za dom i domovinu, darovao ono najvrijednije što čovjek ima i može darovati.
Njemu u zahvalu i u sjećanje na njega i njegovu žrtvu, Područna osnovna škola u Crvenicama danas s ponosom nosi njegovo ime.

Dalje, kad se malo razmisli, pada mi na pamet kud ćeš veće ljude od naprimjer pokojnih Anđe i Ivana Zorića, poznatih u selu kao Miljačkići ili Ikušići, koji su imali 17 djece, od kojih je jedan svećenik, franjevac, pa to su nemjerljive ljudske veličine.
Darovati toliko života, bez straha, s vjerom u Božju  providnost, gotovo pa za ne vjerovati.

Oni naši nešto stariji sigurno znaju, neki mlađi možda ne, da je Crvenice do nešto više od godinu dana imalo samo biskupov kamen u Studenoj, s kojega bi prema legendi biskup uzjahao na konja kada bi tuda prolazio i stao se napiti vode u našoj Studenoj, pa od tada ostao naziv biskupov kamen.

Eto, od pretprošle godine imamo i biskupa, našeg Božu Radoša, biskupa biskupije Varaždinske, a uz njega iz Crvenica su još dva svećenika franjevca, fra Branko Radoš, fra Luka Zorić i svećenik don Ivan Filipović, te časne sestre Eva i Matija.

 

Uz njih, treba spomenuti svima nama dragog novinara, pisca i kolumnistu, pokojnog Petra Miloša, autora poznatih Legendi o rodijaku Ćipi, za kojega je, kad je umro, na naslovnici jednog portala pisalo ″umro je otac rodijaka Ćipe″.

 

Među gore navedenima u plejadi nama iznimnih i značajnih crveničana važno mjesto svakako zauzima još jedan veliki crvenički sin, general Hrvatske vojske, naš Miljenko Filipović Đolin.
Svima je poznato i ne treba niti spominjati i podsjećati koliki je doprinos taj veliki hrvatski ratnik i domoljub dao u stvaranju slobodne i neovisne države Hrvatske.

Neki znaju, a neki vjerojatno i ne da je pokojni Petar Miloš, naš Glibonja ili Glibo kako smo ga zvali, naravno da on to ne čuje, bio prvi crveničan koji je završio fakultet.
Od tada do danas, što treba sa zadovoljstvom istaknuti, u Crvenicama je stasao i isprofilirao se veliki broj akademski obrazovanih ljudi, uz napomenu da je taj broj osobito značajno porastao zadnjih godina.

Također, a bez da nekoga posebno ističemo, ne možemo ne spomenuti naše vrijedne, samozatajne i samoprijegorne gastarbajter, male, a opet tako velike ljude, za koje znamo da su generacije koje se pamte, uveli su nas u Europu i bili naši preporoditelji, a da toga nisu bili niti svjesni.

Na gore navedeno može se dodati još samo, kako ono kaže Massimo u jednoj svojoj pjesmi, ″Imam mali krug velikih ljudi uz koje znam tko sam zapravo ja″.

Ne znam, zapita li se ikad još netko od crveničana, jer ja jesam, što to zapravo nas crveničane obilježava ili čini nešto drugačijim i posebnim u odnosu na ostale iz okolnih sela, ili iz drugih dijelova duvanjskog kraja.
Kao odgovor na takvo pitanje meni pada na pamet nekoliko stvari koje nas nekako izdvajaju od drugih i označavaju nas baš kao crveničane.

Pa tako je naprimjer poznato još od davnina da su se crveničani često i rado ženili i udavali međusobno, eto odmah za primjer moja je mater Zoruša, a ćaća iz Jokića.
Nekako mi se čini da i danas ima toga, istina manje, jer sada je već puno rodbine, k tomu se raselili na sve strane, manja je baza, ali ipak ima, običaj nije nestao.
Međutim treba reći i naglasiti da je u pravilu kod sviju bila svijest da ne smije biti rodica, ili rodijak, ajde kuma, kum još i nekako može, ali rodica, ili rodijak ne.
Zbog gore navedene činjenice ″zlobnici″ iz ostalih duvanjskih sela bi znali reći kada se ženi netko iz Crvenica, na pitanje koga ženi, kažu tetkinu Maru.

Istina je da smo rodbinski povezani i to je sigurno doprinijelo tomu da nikad nije bilo većih međusobnih sukoba, na djelu je uvijek bila, pa i danas jaka povezanost i bliskost.
Neporeciva je činjenica da su uvijek i svugdje jedni za druge, uvijek pomoći, visok odziv zajedničkim akcijama u selu, blizina u potrebi, to su crveničani.

 

Druga naša crvenička posebnost jesu nekadašnja brojna magarad u selu, a koja su bez svake sumnje imala svoju važnu ulogu i funkciju, bila su od velike pomoći u raznim poslovima.
Kad je trebalo dotrati drva, goniti žito, brašno, vodu, tu bi magarad bila uključena, odradila bi svoje i uvelike olakšala teret i muku svima.
Inače, magarad su bila korisne i cijenjene životinje, držalo se do njih, možda kao djeca to nismo dovoljno prepoznavali, ali njihova vrijednost i važnost je bila neupitna.
Sjećanja na njih su nezaboravna, starijima sigurno i danas u ušima odzvanja krasna melodija revanja magaradi po selu, u raznim zgodama i situacijama.
Kako je rijetko koja kuća u selu bila, a da nije imala magare, onda bi nas iz drugih sela znali, onako u šali nazivati ″crvenička magarad″, što se u pravilu odnosilo na situacije koje nisu zavrjeđivale kritike već simpatično i duhovito predbacivanje ili podbadanje.

Još jedna naša crvenička posebnost je naš crvenički kupus iz Studene, naš poznati proizvod, kojeg smo znali čak i u Zagrebu kiseliti, jedino je nedostajala voda iz Studene, pa da okus bude potpun.
Danas govore varaždinski kupus, ogulinski, razgovara se koji je bolji, mislim ok, dobar je i jedan i drugi, ali za njih je crvenički kupus pojam, nešto neusporedivo, druga dimenzija i posebna kategorija, nešto kao ekstra djevičansko maslinovo ulje, među maslinovim uljima.
Kako su bile male površine na kojima se uzgajao, nije bilo mogućnosti veće proizvodnje, pa ga posljedično nikad nije bilo na tržištu, samo za vlastite potrebe, u našim kućama.
Je da ga nije bilo puno, niti je bilo moguće njegovo brendiranje kao ove gore spomenute, ali je zato bio premium proizvod, kao med od kadulje s našeg krša, nema ga puno, ali vrijedi.

Također, naša crvenička posebnost jesu šest mostova ili ćuprija izgrađenih preko Ričine, što je baš pomalo neobična priča, zbog čega smo, u vrijeme izgradnje, prije jedno četrdeset i koju godinu bili predmet medijskog izvješćivanja televizije, radija, novina, čak se sjećam jednog većeg novinskog članka na temu crveničkih mostova u tadašnjoj beogradskoj Dugi.
Izgradnja mostova je bila jedna od rijetkih stvari koja je ozbiljno uzdrmala odnose u selu, među rodbinom, čak braćom i sestrama, totalna podjela.
Jesi li za ovaj ili onaj most, skoro nešto kao zadnjih mjeseci u Americi jesi li za Trumpa ili Bidena, moralo se odlučiti, a odluka vuče konzekvence.
Nije bilo lako, do te mjere da je čak i naša seoska diplomacija pokleknula, nije se uspjelo urazumiti neke ″zadrte″ glave.

Nekako se to na kraju ipak nadvladalo, životna svakodnevnica i tijek vremena, a s vremenom i racionalnost pristupa su definirale stvar, tako da je danas s odmakom vremena jasno vidljiva ispravnost i točnost pojedinih procjena i poteza.

Studena je također i bez sumnje naša posebnost, mjesto koje ima posebnu draž i pri čemu ne treba niti podsjećati na onu ljepotu i osjećaj kad se krene od sela ispod Klanca i Prisoja do Garačića, pa dalje pored velikog bazena, preko Groca i eto nas u Studenoj.
Uz pogled prema Ledincima, Rudom polju, Drinovi, Poljicu, obično pješice i polagano stigne se do samog izletište, onako uvučenog i sakrivenog između okolnih brda, kao da je odnekud samo tu spušteno.
Sa Studenom je usko povezano i obilježavanje Dana sela, jer se tu svake godine u kolovozu održava navedena manifestacija iskazivanja crveničkog zajedništva i međusobne blizine, nešto što postaje tradicija i dobiva obrise ozbiljnog događaja.
Studena postaje mjesto okupljanje crveničana svega svijeta, nešto doista posebno, nadamo se u budućnosti još veće i bolje.

U svim ovim posebnostima Crvenica ne može se ne spomenuti portal sela Crvenica, portal koji je iznikao i živi zahvaljujući skupini crveničkih entuzijasta i zaljubljenika u Crvenice, portal koji je zapravo proizašao iz potrebe da se čuje i vidi nešto aktualno iz Crvenica, ali i kao povremeni podsjetnik na ranije zabilježene događaje.
Treba naglasiti njegovu osobitu važnost onima koji ne žive dolje, brojnim crveničanima razasutim po cijelom svijetu, ovo im je prava i ponajbolja, čak nekima i jedina poveznica sa selom.
Nesumnjivo su uspjeli u namjeri zbog koje su pokrenuli cijelu ovu priču.

A što reći za naše crveničke tamburaše, nešto posve novo, crveničko.
Obično kad se kaže tamburaši, pojam se veže uz našu Slavoniju, iako je, za divno čudo, prva tamburica stigla u naše podneblje u četrnaestom stoljeću, donijeli su je, pazi ovo, Turci.
Tek nekoliko stotina godina kasnije su je naši Bunjevci prenijeli u Slavoniju i Vojvodinu, gdje postaje najizrazitijim narodnim instrumentom.
Sada evo tamburaši i u Crvenicama, što bi rekao pokojni Mladen Delić, ″ma ljudi je li to moguće″, a slijedom gore navedenog može i ona dalmatinska ″vratilo se dite materi″.
Koliko je poznato, nitko u okruženju nema tamburaški sastav, jedino Crvenice i jasno da su odmah prepoznati kao naša, crvenička posebnost.
S obzirom da sastav trenutno broji desetak članova oni komotno spadaju u kategoriju malog tamburaškog zbora.
Interesantan je taj dominantno ženski udio u tamburaškom sastavu, što inače nije baš tipično za tamburaške sastav, eventualno ženski vokal da, ali svirači rjeđe, međutim i to samo po sebi govori o njihovoj posebnosti.
Kako je muški dio našeg tamburaškog sastava u ″debeloj″ manjini, onda njih dvojica, moji rodijaci, Stipe Žiža i Periša, uz to što daju ton i oplemenjuju sastav, nesumnjivo mu daju dodatnu vrijednost i prepoznatljivost.
Želimo im puno dobrih nastupa i neka što više puta razvesele i razgale crvenička srca gdje god bila, a naravno i srca drugih, kako da ne.

Na kraju, ali ne najmanje važno, već što bi se reklo šećer dolazi na kraju, kao još jednu crveničku posebnost treba istaknuti naše HKUD Crvenice.
Naime, poznato je da se narodno blago čuva na razne načine, u muzejima, knjigama, ali i u mislima, sjećanjima i naravno kroz djelovanje kulturno umjetničkog društva, kao na jedan baš poseban način i oblik.
Kroz svoje dosadašnje djelovanje HKUD Crvenice su pjesmom, plesom, narodnim običajima i narodnim ruhom naših predaka čuvari blaga našeg sela i naroda, imaju ulogu čuvara baštine i tradicije sela i kraja, složit ćemo se, nije to malo.
U prilično zahtjevnom vremenu uspješno djeluju već nekoliko godina, vjerujem da su kod sviju nas prepoznati njihov trud i entuzijazam, treba im izreći veliko bravo, s nadom da će tako, a zašto ne i bolje nastaviti u buduće.

Završno, a potaknut saznanjem da su francuzi nedavno, vjerovali ili ne, zaštitili mirise i zvukove francuskog sela, palo mi na pamet da bi mogli i mi ako ništa drugo, barem u memoriji sačuvati i tako na neki način zaštititi ove naše posebnosti i pojave, koje su nas označile i odredile kao crveničane.
Bez obzira na sve možemo biti ponosni na njih, čak i onda kad možda nisu za pohvalu i ponos, jer naše su kakve god.

U Zagrebu, 18. 02. 2021. g.                                                                                

Ivan Ivić Radoš

Podijeli ovaj članak