Blog

Prošlo je već četrdeset dana kako je poginuo naš dragi Ivan Radoš Kržančevića

20201203_092249

Kažu stari ljudi da samo dobar čovjek ima puno nadimaka,

a u Crvenicama ih sigurno nitko nije imao više od pokojnog Ivana. Jedino njegova obitelj; majka Anica, otac Marijan, brat Pidže i sestra Kata su ga zvali pravim krsnim imenom Ivan. Naš Ivan. A svi ostali su imali svoj nadimak za njega. Tako da je ga svatko odmila zvao drugačije. Neki su ga zvali Tetak, neki Krza, neki Tečo. On se nikad nije ljutio na svoje nadimke, naprotiv, kad bi ga neko nazvao nekim novim nadimkom on bi samo prsnuo u smijeh. Volio je zbijat šale, najčešće na svoj račun. A često i na račun brata Filipa. Filip se u početku dugo ljutio na ta njegova lagana provociranja, dok bi se zadnji godina samo nasmješio.

Ivan i brat mu Filip su jako mladi otišli od kuće. Otišli su u srednju školu u Zagreb, gdje se stric Nedo brinuo za njih. Možda je baš zato stric Nedo bio velik autoritet u njegovom životu. Odmah nakon srednje škole Ivan je počeo radit na baušteli sa stričevima. Najviše sa stricom Pepom, koji ga je dobro naučio radit fasade i žbukanje. Tako da je Ivan poslije samostalno radio te poslove po Europi, u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj i cijeloj Hrvatskoj. Ali uvijek se vraćao u svoje Crvenice, svojoj obitelji koju je volio više od ičega. A i oni su njega najviše voljeli, savjetovali i pomagali mu koliko su mogli. Ivan je također svakom po selu pomagao. Vrlo često ga nisi morao ni zvati, Ivan kad bi vidio da netko nešto radi on bi došao sam i ponudio se da ti pomogne. Možda ga je najbolje opisao jedan njegov prijatelj u jednoj rečenici nakon njegove smrti: “Tetak je bio dobar prema svakom jedino prema sebi nije.”

Njegovi prijatelji su ga jako voljeli baš zato jer se uvijek trudio biti zabavan u društvu.

Svi znamo da je pokojni Ivan volio društvo, pjesmu i feštu. Znao je Ivan u feštanju ponekad malo i pretjerati. Ali to bi bilo samo zato što je želio da su svi oko njega sretni i veseli. Neki koji ga nisu poznavali dobro vjerovatno ne znaju da je Ivan jako volio bikove, točnije borbe bikova. U početku je to bila njegova mala tajna ljubav, dok je zadnjih godina stalno pričo o bikovima i govorio da će sebi dok mogne priuštit jednog dobrog.

Upravo vraćajući se kući sa jedne mini bikijade, umoran od fešte i bauštele, najvjerovatnije u snu, doživljava prometnu nezgodu u kojoj pogiba.

Znamo svi da ćeš najviše faliti svojoj obitelji al faliti ćeš i nama ostalim. Naš Ivane, Tetak, Krža ,Tečo…

Vaš tim crvenice.com

Tekst: Ivanovi prijatelji

Podijeli ovaj članak