Blog

U nas na Gospojinu

IMG-20201020-WA0022

I ove smo godine kao i puno puta do sada u našoj župi Seonica još jednom proslavili veliki blagdan Gospojinu i na taj način po tko zna koji put slavili Gospu, našu zaštitnicu ili kako je mi volimo nazivati odvjetnicu i kraljicu Hrvata.

Međutim, ove je godine proslava bila neobična i reklo bi se nepotpuna, jer se dogodilo nešto nezapamćeno, dogodio se prekid središnjeg misnog slavlja i to doslovno usred Mise, nešto što po pričama ne pamte niti oni najstariji.

Inače, može se slobodno reći da je blagdan Velike Gospe ili kako se u nas kaže Gospojina nesumnjivo nakon Uskrsa i Božića treći najveći blagdan u nas Hrvata katolika, a što se tiče nas i naše župe tu nema nikakvog prijepora, to je apsolutno i nedvojbeno. Općenito je poznato da se na taj dan u cijelom katoličkom svijetu slavi spomen Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo dušom i tijelom, a kako je Gospa zaštitnica naše župe to je nama taj spomendan osobito važan i posebno drag. Treba naglasiti da je Gospojina državni blagdan u mnogim državama, pa tako naravno i u Republici Hrvatskoj, a i u Hrvatskim županijama u BiH, što blagdanu svakako dodatno daje na važnosti i značaju.

Gospojina je nama toliko važan dan i blagdan da se čak kupuje i nova roba samo za tu prigodu, ili se danima prije razmišlja što obući na Gospojinu.

S obzirom na naglašenu važnost Gospojine, to se za Nju treba kako priliči i pripremiti, pa se slijedom toga obvezno organizira i provodi duhovna priprema kroz devetnicu, ispovijed, post, crkveni pjevački zbor danima vježba za nastup na Misi i slično. Uz duhovne potrebe ne zaboravljaju se naravno niti one tjelesne, pa se usputno s duhovnim također provode i pripreme za tjelesne potrebe, odnosno naručuju se janjci, pripremaju se veće količine hrane i pića, peku se kolači i koješta drugo. Na ručku se normalno očekuju gosti, a kako su to uglavnom najbliža rodbina i prijatelji, nema smisla da ne bude kako treba i da ne daj Bože nešto zafali. Uz gore navedeno, posebne pripreme obavljaju i naši ugostitelji, među kojima ima i onih kako bi rekli prigodničarskih, ugostitelji za jedan dan, svi se oni također posebno pripremaju za tu prigodu, love se što bolje pozicije i već nekoliko dana ranije se slažu šatori. Mora se priznati da dernek bez toga ne bi bio potpun i ne bi imao onu posebnu radost i živost.

Također, velika većina naših župljana, ma gdje god se nalazili ili radili podešavaju godišnje odmore kako bi toga dana bili u Seonici, na proslavi Gospojine. Jednom je godišnje Gospojina i biti tu ima neku posebnu draž, to nam svima daje potrebnu i baš posebnu okrijepu duši i tijelu. Tih dana okupljaju se naši ljudi doslovno iz cijelog svijeta, od Australije, preko Europa, do Amerike i naravno najviše iz Hrvatske, sve sa jednom željom, biti u nas na Gospojinu. Lijepo je vidjeti kako se na Gospojinu, prije svete Mise sa svih strana duvanjskog polja slijevaju kolone vozila, a sve okolne površine, bliže ili malo dalje od crkve zakrčene autima i pretvorene u parking. Pristiže veliki broj ljudi, starih, mladih, djece raznih uzrasta, uredno obučeni i dotjerani, svi idu prema crkvi zauzeti prikladnu poziciju. Kako se Misa tradicionalno održava vani, odnosno ispred crkve u ogradi, za tu se prigodu postavlja vanjski oltar, a vjernici i hodočasnici traže hladovinu što bliže oltaru, pri čemu se svake godine nastoje doći i po mogućnosti biti na istom mjestu. Odmah nakon što se zauzmu mjesta kreće se u za nas tipične aktivnosti, odnosno iz neposrednog okruženja, iza ili ispred okolnih kuća se dovlače blokovi, cigle, panjevi i sve što bi moglo poslužiti za sjedenje, a ako nema baš ništa od toga prostiru se ručnici, listovi starih novina, maramice i slično.

Mora se priznati da je ove godine korona virus nekako malo poremetio blagdanski ugođaj tako da neki nisu mogli, odnosno nisu smjeli doći uslijed preporuka ili čak zabrana poslodavaca ili država u kojima žive i rade, a neki naprosto nisu došli zbog straha ili zabrinutosti za svoje zdravlje. Malo prije jedanaest sati župnik fra Vinko je sve uvodno pozdravio i najavio svečano misno slavlje, pjevački zbor je bio na mjestu, uštiman i spreman, kreće procesija, a nakon procesije je sveta Misa koju je ove godine predvodio naš duvnjak fra Ante Bekavac, inače predavač na KBF-u u Zagrebu, koji je treba istaknuti imao baš sadržajnu i nadasve vrlo poticajnu propovijed. Sve je izgledalo ugodno i jako lijepo, međutim i na žalost nekako su se vrlo brzo, naglo i posve neočekivano navukli crni oblaci, zapuhao je jaki vjetar i odmah je bilo prilično jasno da tu neće biti velike koristi od kišobrana, niti kakvih drugih ogrnjača. A onda je nekako pod kraj propovjedi i sastavilo, udarila kiša nošena jakim vjetrom da su se ljudi baš razbježali, ugasio se i razglas, Misa je naprosto i doslovno prekinuta. Nije preostalo drugo nego pobjeći u auto, lagano se uključiti u kolonu vozila koja se stvorila i polako kući, neplanirano rano, ali eto i to nam se dogodilo.

Kako je to ljetna kiša relativno je brzo prestala, popodne je granulo sunce i bilo je vrlo poticajno nakon ručka otići malo na dernek. Na derneku slika kao i svake godine, šatori posloženi sa strana, šetnica je od gostionice pokojnog Maće prema školi i crkvi, pri čemu šetači hodaju uglavnom u većim ili manjim skupinama, povremeno zastaju, rijetko je tko sam. Naime, svako se malo sretne nekog poznatoga, svi nekako upitani i srdačni, unatoč koroni i preporukama da se ne rukujemo, ljudi se rukuju, pozdravljaju, jer kakav bi to bio susret, a da se naš čovjek ne upita, ili ne rukuje. Kako se neki sreću i vide tek od Gospojine do Gospojine, onda je i razgovor vrlo srdačan i glasan, uglavnom na sred puta. Naravno tu je i neizbježno druženje pod šatorima, ispijanje piva, ili što već, bučno i uz smijeh prepričavaju se kojekakve priče, uz nerijetko i doslovno čapanje za riječ, stižu pive, često i bez da znaš od koga, ali nije problem, pije se i uzvraća na isti način. Sva sreća da je duvanjska klima malo svježija pa se uglavnom do ponoći sve završi i svi se raziđu, inače tko zna do kada bi trajalo.

Drugi dan Gospojine za mnoge je kraj godišnjeg odmora i uglavnom svi se vraćaju u svoje stalne godišnje baze, ponajviše u Zagreb, studenti odlaze, a i inače se u nas uvijek govorilo „kad prođe Gospojina, prošlo je i lito“.

Nekako kad prođe Gospojina, a valjda to dolazi s godinama, čovjek se prisjeti onih već davnih Gospojina, tamo negdje s početka i sredinom sedamdesetih godina, pa uspoređuješ s ovim danas i zaključuješ kako se neke stvari nisu bitno promijenile, ali gledajući cjelinu može se reći da je ono nekada ipak bilo skroz nešto drugo. S tim u vezi uvijek se rado sjećam i pred očima su mi slike kako već od ranog prijepodneva, cestom ispod sela, pješice prolaze veće ili manje skupine rakićana, muškaraca i žena, sve s ciljem biti na Gospojini, na Misi i derneku u Seonici. To je bila tradicija, svake godine isto, ljudi uredno prolaze uz neizbježni i uhu tako ugodni „faljen Isus i Marija“, pozdrav koji se izgleda danas sve više gubi i pomalo pada u zaborav.
Ručak na Gospojinu je i tada kao i danas bio uz Misu središnji događaj, međutim onda se na ručak nije išlo kući, ručak se nosio kad se išlo na misu, u torbama, a s obzirom na mali broj vozila bila je premija ako si uspio ubaciti torbu nekomu da ti poveze, inače nosiš u rukama. Jelovnik je bio uglavnom kuvana janjetina, rijetko pečena, ohlađena naravno, a uz to nevješto i na krupno narezani pršut, različitih oblika, možda malo čajne kobasice, nekoliko boca pive, pri vrhu već zapjenjene uslijed vrućine i trešnje, nekoliko sokova, voda iz naše Studene, sve toplo, skoro prokuhalo.
Kupilo bi se malo paradajza od onoga Ante iz Klobuka što je godinama nagonio paradajz, grožđe i smokve i usput našim ženama odvozio biljce na valjanje dolje kod njih u Klobuk, uz to se svakako ponijelo i koja glavica luka, pa je to sve skupa činilo „svečani“ gospojinski ručak. Obvezno bi se na derneku kupila lubenica, a svi koji će na ručak se skupe poslije mise, možda nakon jednog, dva pića obično kod Maće i ide se jesti negdje pod lužinu ili pod kakvo drvo ako si ulovio, jer ih nije bilo baš previše na okolnim ledinama i ogradama.
Normalno, nema pribora, obično je bio samo jedan nož ili čakija za rezati kruv, jede se rukama, eh koji je to bio gušt. Jedino je bio rizik i opasnost da ti se od trave zazelene gaće ako su svjetlije boje ili još gore da se pošpricaš lubenicom ili paradajzom i onda takav u dernek, a to je već bio ozbiljan problem. Nakon ručka, sukladno uzrastu i dobi, svatko sa svojim društvom na dernek, a kako nije bilo rasvjete dernek bi se rano završio, onako u sumrak i onda pravac kući, svi zadovoljni, jedva se čekalo kada će iduća Gospojina.

Onda eto u iščekivanju iduće Gospojine svima Božji blagoslov i svako dobro.

Tekst: Ivan Ivić Radoš

Podijeli ovaj članak