Blog

Generacije koje se pamte

WhatsApp Image 2020-07-16 at 14.03.32

Nekako mi se, a da sam ne znam kako nametnula ideja i neka potreba napisati nešto kao svojevrsni spomen, posvetu i zahvalu svim našim crveničkim ćaćama i materama, generacijama dvadesetih, tridesetih, četrdesetih godišta, a može se slobodno reći i mnogim drugim hrvatskim očevima i majkama koji su bili slične životne sudbine i života općenito.

Valjda kako čovjek stari hvata ga neka sentimentalnost, počne stvari gledati nekim drugim očima i dolaze mu u sjećanja neke stvari o kojima prije i nije baš razmišljao.

Sve navedeno je nepobitna životna stvarnost, a cilj izrečenog je podsjetiti nas na ulogu i doprinos generacije naših roditelja, tih velikih ljudi, nama tako dragih i danas većinom pokojnih crveničana, koji su svojim gorljivim i poštenim radom, mukom i trpljenjem napravili okvir, izgradili temelje, prokrčili i poravnali puteve svima nama njihovim nasljednicima.
Žrtva koju su podnosili bila je oblik iskrenog sebedarja u najvišem stupnju istinske ljubavi kojeg su živjeli, bez očekivanja plaće za žrtvu.
Njihov život je bio istinski kršćanski pojam ljubavi iskazan kroz žrtvu svakodnevnu, moglo bi se reći, a da ne bude previše patetično, skoro sama božanska ljubav.

Međutim, mora se priznati da je kod nas čak i sada uobičajeno praviti razliku, pa su po nekom nepisanom, ali u selu tako jasnom pravilu očevi zaslužili poštovanje i sva priznanja za postignuto, a materama je nekako namijenjena sporedna uloga, one su kao manje vrijedne, gotovo njihov priljepak, samo onako usput.
To se kroz prošlost, rekli bi stoljećima nametalo kao sustav vrijednosti i postalo normalno, ali naše matere su toliko i neizmjerno važne osobe u našim životima da baš i uvijek treba rasvijetliti i naglasiti njihovu žrtvu i doprinos.

Dok su većinom očevi u teškim uvjetima tuđine odvojeni od obitelji živjeli i radili kako bi nešto zaradili i stvorili materijalne temelje ovoga današnjega, odnosno omogućili nama nešto novo i bolje, matere su bile te koje su ostale doma, usmjeravale nas u odgoju i životu, davale nam duhovni temelj, naprosto držale obitelj i sve četiri ćoše kuće, a odane do kraja. One nikada nisu tražile niti očekivale priznanja i zahvale, ali to što su one kroz život sve izdržale i podnijele je vrijedno istinskog divljenja, priznanja i naše iskrene zahvalnosti.

Univerzalna je i uvijek vrijedi ona stara da život teče, ide dalje, nekome bolje, nekome gore, ali ide, godine se pomalo broje, jedni lagano odlaze drugi dolaze, generacije se smjenjuju kao na traci.

Gledam onako, pa koliko li samo ja pamtim ljudi iz sela, generacija ovih ili onih, koji su sve ove godine i desetljeća otišli na onaj svit, neki su rođeni još tamo krajem devetnaestog stoljeća i davno pokopani u seoničkom groblju.

Prošle su tako i prolaze brojne generacije, ali nedvojbeno jedna je posebna, neponovljiva, generacija naših roditelja, odnosno naših očeva, većinom sve redom gastarbajtera i njihovih životnih pratilja, njihovih žena, naših matera.
Na žalost biološki ih je sve manje, poneki se još uvijek drže i ne daju se, ali vrijeme čini svoje, pomalo se osipaju i odlaze.

Ljudi su to koje povijest ne određuje i ne bilježi kao velikane, ali oni sami svojim djelima u svom okruženju određuju i usmjeravaju povijest, a mi ih kao njihova djeca, susjedi ili sumještani itekako pamtimo i znamo kao baš velike.
To su neponovljive ljudske veličine s različitostima u svom mikrosvijetu, ali s nekim zajedničkim crtama i vrijednostima svima jednako karakterističnim i nama znanim, duboko uronjenim u naša sjećanja i naša srca.
Ovo je priča o neponovljivoj, ponajboljoj generaciji, svijetlom primjeru koje život nije mazio, koji su nam tako puno toga dobrog dali i to ne samo nama već i šire.

Iako su to u pravilu bili nepismeni ili u boljem slučaju polu pismeni ljudi, nije pretjerano reći da su oni zapravo naši preporoditelji, neporeciva prekretnica iz siromaštva i zaostalosti u napredni svijet i moderni život, temelj svega danas što imamo i vidimo u Crvenicama, a i šire.
Kako li su to bili mali i obični, a zapravo tako veliki ljudi, koje tek kasnije s godinama prepoznaš kao takve.

Nešto prije i za vrijeme drugog svjetskog rata kao djeca uglavnom su odrastali u velikim obiteljima s puno članova, najčešće je zajedno živjelo po nekoliko generacija, a tretman kojeg su imali kao djeca bio je niži od tretmana bilo kakve domaće životinje.
Česti je slučaj bio da su ostali bez matere, žene umirale mlade pri porodu, a ćaća bi se ženio ponovno, što im je otežavalo i onako teško odrastanje.
Uz neimaštinu i siromaštvo česta je pratilja bila glad i bolest, a već u ranoj dobi su privređivali radeći poslove teže od onih koje su kao djeca trebali i mogli raditi.
Koliko li je tu bilo tužnih priča, ali oni se nisu dali, nastavljali su dalje, borili se kroz život i izborili.

Kažu nevolje te i patnje očvrsnu, a oni su baš očvrsnuli, nitko ih nije pitao kako im je, prigrlili su svoj križ i nosili ga, koja li je to snaga. Teško je iz današnje pozicije i zamisli život u takvim prilikama, a oni su sve izdržali prenoseći dalje ono dobro u sebi i nesebično dijeleći oko sebe plemenitost od Boga im darovanu. Iz tako nečega izaći normalan i čestit čovjek je čudo, božje nadahnuće, ali svjedoci smo preko naših roditelja u našim Crvenicama da je to ne samo moguće već itekako stvarno.

Pedesetih godina stasaju i pomalo kreću na rad po Crnoj Gori, dolje po Hercegovini, Livnu, a onda dolaze šezdesete i odlaze u Austriju, Njemačku, žene i djeca ostaju kod kuće, neki mlađi odlaze ili bolje reći bježe u Australiju.

Prva polovica sedamdesetih godina je vjerojatno zlatno doba Crvenica kada se dogodio i možda najveći investicijski val u povijesti Crvenica, a nositelji su gore spomenute generacije crveničana, bez pomoći sa strane, sve sami, u selu se gradilo i radilo na sve strane.

Nevjerojatna je činjenica da su nas od vremena bez struje i života u kućama sa strijatim krovovima u kratkom vremenu preveli i uveli u moderni život kakav je samo nekoliko godina ranije bio u Crvenicama nezamisliv. Bila je to renesansa sela i života u njemu, preporod, entuzijazam i zajedništvo, rijetko viđeno. Oni su zapravo, a da toga nisu bili niti svjesni već odavno približili i doveli nam Europu, preko njih mi smo već davno Europa, ma što netko danas mislio ili govorio.

Još  jedno je sigurno i očito, da su bez ikakvih udžbenika, samo vjerom, radom i svojom čestitošću othranili i odgojili brojne generacije i naraštaje crveničana, pravih i čestitih ljudi, njihovih nasljednika.

Većina ovih crveničkih velikih ljudi više nisu među živima, zasluženo i u miru počivaju na grobljima u Crvenicama, na Brigovim i Karačića groblju, ili u groblju u Seonici, teško će se ponovno pojaviti takvi, bile su to ponajbolje generacije, generacije koje su stvarale, davale, kroz život trpili, ali nisu se žalili, gurali su i daleko dogurali.

Neka ih dragi Bog nagradi za sve.

U Zagrebu, na sv. Ivana (24.06.2020. g.)       

Ivan Ivić Radoš

Podijeli ovaj članak