Blog

U sjećanje, moj prijatelj Gingić

LRM_EXPORT_226488947154301_20191012_191940455

“Zemlja je zasijana sjemenom smrti.
Ali smrt nije kraj.
Jer smrt zaista nije i nema kraja.
Smrt je samo sjena staza uspona iz gnijezda u zvijezde”.
( M. Dizdar )

Kaže ona stara narodna o mrtvima sve najbolje, ali ja evo i da hoću ili sve i da bih htio ne mogu se sjetiti ništa drugog osim dobroga o mom i našem dragom prijatelju i susjedu Petru, odnosno Gingiću kako smo ga svi zvali od malih nogu, a zadnjih barem dvadeset, možda i više godina u duvanjskom kraju poznat i kao Mlinar.

On i ja smo barem isto toliko godina jedan drugog zvali jednostavno, susjed.

Kada me neki dan nazvao moj brat Petar i rekao umro je susjed Mlinar, ja ostao u šoku i pitam ga jednim karakteristično glupim pitanjem u takvim situacijama ”a koji susjed Mlinar”, kao da ih imamo ne znam koliko.

Nakon te vijesti sam zastao i kako ono kaže pjesma Crvene jabuke, stižu me sjećanja, počela me stizati i navirati sjećanja, pa mi se znamo cijeli život, proveli toliko vremena zajedno, prijatelji, je li moguće, pa nije još vrime i sve tako vrti se unatrag film onaj naš životni.

Prijatelju nisam niti pomišljao, ma niti u primislima, a kamoli očekivao da ću pisati ovaj tekst tebi u sjećanje, već sada, u ovoj životnoj dobi.

Imao sam ja i imam nekih drugih tema, nešto već pišem, ali ne ovo, ne nikako.

Kad nekoga poznaješ cijeli život, a ja sam Gingića poznavao od kada znam za sebe i ne očekuješ, ne misliš, nisi spreman za tako nešto, tako radikalno, za odlazak ovako iznenada i u tim godinama.

Kakav je to plan i program složio naš dragi Bog samo On to zna.

Nekako nisam mislio da je još došlo vrime za našu generaciju ići na onaj svijet, mislim još možemo ponešto dati, ali eto naš Gospodin kako za svakoga tako i za njega ima plan i odredio mu je put.

Kada smo imali deset, dvanaest godina, pa kada bi netko umro u selu ovako sada naših godina uvijek smo mislili, imao je čovjek dosta godina, naživio je se on, pa i tako je bio star.

O kako li smo samo onako djetinje bili u zabludi i u krivu, otišao si nam skroz prerano čovječe.

Ja sam naime Petra Gingića upoznao već prilično davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, prije dakle nepunih pedeset godina u prvom razredu osnovne škole u Seonici, učitelj Radojko, a nas u razredu pedeset učenika.

Nikad se nije kao neki učenici isticao visoko podignutom rukom s dva isturena prsta, stojeći na prstima nogu, nagnut preko klupe gurajući ruku što bliže učitelju kako bi ga možda on zapazio i pitao, ali je zato na njegov upit uvijek imao spreman i ispravan odgovor pokazujući već tada u dječačkim danima brzinu shvaćanja i lakoću učenja.

Nismo se tada nešto družili izvan škole, jer je Petar bio iz Krivače, a ja iz Sridnjeg kraja, a to vam je tada bilo na toj dječjoj razini skoro kao dva potpuno različita svijeta, lakše je danas preći ili proći iz jedne države u drugu, nego tada doći i igrati se s nekim iz drugog kraja.

Svatko je imao svoje društvo, uglavnom se tako sa svojim društvom i u skupinama išlo u školu i nazad, a nakon škole svatko se igrao i družio u svome kraju.

Udaljenost nije bila velika prostorno, ali sociološki to je bila ogromna udaljenost i gotovo nezamislivo međusobno druženje djece iz dva kraja, a ako bi netko kojim slučajem ”zalutao” bilo je obvezno od nekog malo starijeg ono ”kud si ti doš’o ’vamo, ajde kući”.

Jedino smo, moram priznati kasnijih godina osnovne škole znali organizirati i igrati lopte kraj protiv kraja gdje smo se znali nalaziti na suprotnim stranama, svak je igro za svoj kraj.

Igralo se na kvrgavim terenima s kamenjem, jer su se ledine kosile pa su nam branili igrati na njima, a mi željni, igraš di možeš, to su za nas bile utakmice k′o danas liga prvaka.

Gingić kao veliki ljubitelj lopte uvijek je igrao i davao sve od sebe, kao u ostalom i svi mi ostali, nagrada je bio prestiž i naravno kasnije zadirkivanje onoga tko je lošije prošao.

Kad smo mi napravili kuću dolje uz njihovu kuću na dnu njive ispod Krivače, kako smo mi zvali tu njivu i kad smo preselili u nju bili smo šesti razred, od tada počinje naše intenzivno i stalno druženje, prijateljstvo, bez ikakvih svađa ili ružnih riječi, uvijek čisto i iskreno.

Iz toga vremena posebno se sjećam naših svakodnevnih odlazaka u školu u Mesihovinu kako se tada zvala osnovna škola u koju smo išli od petog do osmog razreda, pješačeći svaki dan tamo i nazad.

Na putu u školu i nazad redovito smo Gingić, Mijat, ja i ako bi se još netko uključio vodili bezbrojne i žustre rasprave o Dinamu, Hajduku, sportu ili kakvim drugim temama, ali nikad svađe, više je to bio pokušaj argumentiranog uvjeravanja jedni drugih o ispravnosti stava, niti ne daj Bože kakvog sukoba.

U pravilu bi rasprave, naravno nedovršene prestajale pred samim ulaskom u školu i opet bi se nastavljale poslije nastave ili sutra s novom argumentacijom i s nimalo manjom žestinom.

Nikada nitko nikoga nije uvjerio u ispravnost i točnost svojih stavova i mišljenja.

Međutim kad spominjem osnovnu školu i Mesihovini jedan događaj mi se posebno urezao u pamćenje i to čini mi se u sedmom razredu.

Naime, tadašnji nastavnik matematike Stjepan Mitar ili kako smo ga zvali Baće, inače iz Posušja, ne znam je li čovjek još živ, nešto se razljutio, ja ni sada ne znam tko ga je razljutio, ali čovjek se baš razljutio.

On je doduše znao često doći na nastavu s određenom dozom alkohola u sebi, pa ga je možda i to malo potaklo i htio je očito u tim trenucima šipkom primijeniti pedagoške mjere na one koji su ga razljutili.

Međutim kako nije bilo na raspolaganju šipke u razredu i nije mogao poduzeti zamišljene stegovne mjere on odabere nas dvojicu, Gingića i mene i kaže nam odite vani, nađite šipku oko škole i donesite.

Tražili mi jedno vrime ali nema ništa prikladno, konačno nađemo nešto prilično kvrgavo i zaključimo da će biti u redu, vraćamo se u razred i na njegovo pitanje jesmo li donijeli ja mu predajem ono što smo našli.

Kad je on vidio šta smo donili opsova nas i udari mene jednom, dvaput po rukama, šipka se sva raspala, tako da po Gingiću nije niti stigao udariti, a imao je namjeru, na one koji su ga razljutili je potpuno zaboravio, čovjek se ispuhao na nama.

Nakon osnovne škole Gingić je upisao gimnaziju i ostao u Duvnu, a Mijat i ja smo otišli u gimnaziju u Široki Brig, odnosno u Lišticu kako se tada zvala.

Mi smo uglavnom sve vikende, blagdane, raspuste provodili u Crvenicama i naravno nas trojica uvijek skupa.

Znali smo mi nekada kad smo dolazili kući za vikend petkom produžiti u Duvno, u grad, ne bi izašli u Mesihovini i pješačili do sela, već produžimo u grad i onda večeri onim zadnjim, đačkim busom na kojega bi taman stigli, okolo ispod sela kući u Crvenice.

Tamo bi bili Gingić, Jozo Gudelj, Sliško, Marko i ostali što smo mi znali i zato smo naravno i išli okolo, pun bus, trese po makadamu, zadimljeno, guramo se, ali galami se i smije, nama nekako sve skroz lipo i dobro.

Nekako su možda posebne priče naši večernji izlasci u mladenačkoj dobi, srednja škola, pa i neke godine studiranja i opet ista ekipa kao i uvijek, Gingić, Mijat, ja i naravno po običaju ako se još kogod priključi nama.

Najčešća relacije je bila gostionica Maće u Seonici, ponekad Omolje ili disko u Borčanima, uglavnom pješice, a nešto kasnije i autom.

Dobilo bi se nešto novca, poneki dinar od matera i naravno odlazak kod Maće na piće, biljar, ako nisu stariji igrali ili stolni nogomet, što je bilo češće slobodno, pa bi nas prije zapalo.

Noću pješice nazad, makadam, rupe po cesti, nekad se ugazi i u vodu, a mi raspravljamo o nama važnim temama, naravno najčešće o curama, kojih doduše kod Maće nije bilo, ali razgovarati se može, nitko ne smeta.

Ponekad bi se znali vratiti jutri u zoru, zadržali bi se negdje kod nekoga, uglavnom muško društvo i razgovori, a naše žene iz sela taman izgone krave u pašu i govore „Vidi momaka di li su bili kod cura do ove dobi“, a nama drago.

Nakon srednje škole otišli smo Gingić i ja u Zagreb studirati, Mijat nam je otišao u Mostar.

Ja sam stanovao u studentskom domu na Savi, Gingić i većinom ostali naših crveničani po privatnim stanovima, pa smo se posjećivali, oni bi dolazili u dom na Savu, ja u Trnovčicu i kasnije na Trešnjevci u Trsatskoj 12 gdje se Gingić u međuvremenu preselio i gdje je upoznao svoju Marijanu.

Tu smo stvarno često i vrlo rado provodili vrime u prijateljskom druženju i zezanciji.

Obvezno se nediljom išlo na misu u katedralu i kasnije na Trg gdje bi se rado nalazili i okupljali svi naši crveničani u Zagrebu, a bilo nas je tih godina podosta, ili bi se kroz tjedan nalazili na piću u Pasaggeu.

Petar Gingić je uvijek bio omiljeni član crveničke studentske, a i radne kolonije u Zagrebu tih godina, baš drag i među svima rado viđen čovjek.

Ja ostao u Zagrebu, Gingić se oženio Marijanom i vratio u Crvenice, krenuo u poduzetničke vode, mlin, brašno, skoro bih rekao jedan od naših prvih poduzetnika, proširio obitelj za dvoje djece, dobio Ivana i Irenu i znam koliko je obožavao svoju djecu i koliko je bio ponosan na njih.

Imao je želju živjeti u Zagrebu, ali dogodio se splet jako punu različitih okolnosti i želja se nije do kraja ostvarila, ali to je život, on nas nosi kao rijeka i nekad završimo na obali na koju uopće nismo mislili pristati, jer je Svevišnji naš gospodar tako htio, pa je tako i upravio struje.

Znamo da je zadnjih godina trpio i da nije bio onaj stari, ali znamo mi svi kakav je on bio čovjek, ljudina i prijatelj i ništa nam ne može i neće promijeniti sliku o njemu, baš dragom prijatelju i čestitom čovjeku.

Trpio je, ali kako kaže sv. Terezija Avilska, izvrsna svetica i naučiteljica crkve ”Što to čovjek može ponuditi svoje Bogu osim trpljenja”, a ti si mu ponudio upravo to i jedino što si mogao.

Ili kako je rekao bl. Ivan Mertz ”Trpljenje je najdragocjenije sredstvo spasenja i posvećenja duša”, a kako su shvaćali naši sveci, to je najdragocjenije zlato za vječnost.

Siguran sam da će ti Gospodin to nadoknaditi i obilato te nagraditi u svome kraljevstvu.

Kažu da u dobrim ljudima postoji neka snaga, jaki su i nakon smrti, nastavljaju živjeti dobrotom svojih srdaca.

Prijatelju, hvala ti za iskreno prijateljstvo, svojim životom si ostavio otiske u našim srcima i da znaš bilo mi je drago biti dio tvoga života.

Putuj s anđelima u kraljevstvo nebesko i neka ti je laka ova naša brigovita, crvenička i hrvatska zemlja.

Tvoj uvijek prijatelj Ivan Ivić Radoš

 

Vaš tim crvenice.com

 

Podijeli ovaj članak